Fašizam je riječ dana. Poput etikete, lijepe ga jedni drugima na leđa svi u vaskolikoj političkoj javnosti, vlast opoziciji i obrnuto. Netko neupućen mogao bi pomisliti da je Srbija zemlja gdje se njeguju antifašističke tradicije i dostojno obilježavaju ključni datumi iz Drugog svjetskog rata. A zapravo, ispod sporadičnog i deklarativnog zaklinjanja u tada uspostavljene vrijednosti, traju sistemsko minoriziranje i revizija vlastite uloga u pobjedi nad, vjerojatno, najvećim zlom u istoriji.

Da nije igranja na političku kartu bliskosti sa Rusijom, teško je reći kako bi se danas proveli partizani. Možda bi, na primjer, u kojekakvim udžbenicima stajalo da Šesta lička divizija nije učestvovala u oslobađanju Beograda već u njegovom zauzimanju. Ovako, zbog Rusije i Putina, nije baš zgodno toliko revidirati prošlost.

Naime, Moskva preko mnogo čega prelazi, ali ne i preko toga. Jasno je i zbog čega: Sovjetski Savez je u borbi protiv fašizma sam imao polovinu od ukupnog broja žrtava u Drugom svjetskom ratu – preko 8 miliona poginulih vojnika, bar 3 miliona stradala su u zarobljeništvu, te najmanje 15 miliona civila. Crvena armije je, dalje, slomila kičmu Vermahtu i SS-u. Brojke sve govore: od ukupno 5,5 miliona poginulih njemačkih vojnika, na Istočnom frontu kosti je ostavilo oko 4,2 miliona.

Ključni doprinos Rusije i drugih država nastalih poslije raspada Sovjetskog Saveza nije moguće negirati u borbi protiv fašizma. Međutim, režim u Srbiji isključivo igra na slavjanofilsko metenisanje; partizani su za njih svojevrsni avatari čije postojanje vlast nevoljko cijedi kroz zube stalno potežući u dnevnopolitičke svrhe ustašku NDH i Jasenovac.

Slično se ponašaju i kada je riječ o zapadnim saveznicima. Velika Britanija je sama ratovala godinu dana protiv Osovine i, mada praktično na koljenima, odbijala sve Hitlerove ponude za mir, a bez američkog učešća u Drugom svjetskom ratu i materijalne pomoći Sovjetskom Savezu i svim ostalim savezničkim zemljama, pitanje je da li bi fašizam i nacizam bili dotučeni do kraja. No, kada se u Srbiji govori o zajedničkoj borbi, uglavnom će biti istaknuto četničko spašavanje nekoliko stotina savezničkih pilota i redovno prećutana činjenica da je Narodnooslobodilačka vojska bila daleko najjači pokret otpora u Evropi koji je, kao takav, primio najveću materijalnu pomoć zapadnih saveznika. Ispada da smo država poput Mađarske ili Rumunije, pa eto da se zapljunemo nekim simboličnim doprinosom antifašističkoj borbi.

Češka obilježava 5. maj, dan kada je u Pragu 1945. izbio ustanak protiv nacista. Srbija poput većine jugoslavenskih zemalja bagatelizira Užičku republiku, Neretvu, Sutjesku, Sremski front i još mnogo toga što lako možemo nabrojiti. Postavlja se, dakle, sasvim logično pitanje zašto je ovdje sramota ono što bi svakom drugom bilo na ponos. Odgovor je prost: zato što su partizani bili za Jugoslaviju, socijalnu pravdu i protiv nacionalizma. Dakle, sve suprotno od onih koji sada drže vlast.