Australijska odiseja Novaka Đokovića

PODRŠKA IZ DOMOVINE: Roditelji i obožavaoci Novaka Đokovića na protestu ispred Skupštine Srbije

foto: zoran žestić / tanjug

Niko nije sasvim nevin

Nemirenje najboljeg tenisera sveta sa deportacijom iz Australije poprimilo je biblijske obrise. Ništa više u toj sagi ne podleže tumačenju činjenica, već je postalo pitanje vere i nevere. Srpkinje i Srbi vide samo besramno maltretiranje “našeg Noleta”, dok oni drugi u našem Noletu vide muljatora i antivaksera. Sledi kratka rekapitulacija događaja koji je uzdrmao srpski, a i preostali svet

Verovatno ne postoji nijedan pripadnik srpskog sveta koji nije čuo za autralijski hod po mukama Novaka Đokovića. Za one koji su nešto propustili samo ukratko, još jednom, rekapitulacija “najvažnije bitke u Novakovom životu”. Dakle, 4. janura Đoković je uz fotografiju sa spakovanim reketima sa aerodroma na svom nalogu na Instagramu napisao “Idemooooo ‘22”. Srećno je saopštio da je u poslednjem trenutku dobio “medicinsko izuzeće” za učešće na prvom svakogodišnjem Grend slem turniru u Melburnu. Kasnije se saznalo da to znači da nije vakcinisan, ali da je PCR test 16. decembra pokazao da je pozitivan na koronu, pa da zato nije mogao da se dva puta vakciniše, čak i da je hteo, a nije hteo, a da bi bez ikakvih problema mogao da učestvuje na Australijen openu. Sve u svemu, Đoković je imao svu potrebnu dokumentaciju, što je kasnije potvrdio i nadležni sud u Melburnu, da nevakcinisan uđe u Austriliju i pokuša da osvoji 21. Grend slem trofej, prestigne Nadala i Federera, koji imaju po 20, i tako po, valjda, svim statističkim parametrima postane najbolji teniser svih vremena.

RAZAPINJANJE NA KRST

Međutim, dok je više od 13 sati leteo od Dubaija do Melburna, na relaciji Teniski savez Australije – Vlada savezne države Viktorije – Federalna vlada zaiskrile su neke stare netrpeljivosti, pa je granična policija, koja je podređena Federalnoj vladi, poništila Đokovićevu vizu, koju mu je izdala država Viktorija, i Nole je nakon mnogosatnog ispitivanja završio u hotelu za lica sa neregulisanim viznim statusom, to jest izbelice, migrante i ostale belosvetske unesrećene ljude.

Odatle je mogao da izađe kad god hoće i bude deportovan prvim avionom, ali se odlučio da potraži pravdu na sudu, pa je danima bio primoran da gladuje ili jede splačine pune glutena, na koji je, saznali smo to odavno, alergičan. Bio je izolovan od sveta u sobi koja je, neko je to tako preneo, bila puna bubašvaba.

Gotovo svi viđeniji Srbi, predvođeni predsednikom Vučićem, koji je narodu prijavljivao svaki put kada je sa najboljim teniserom sveta telefonirao, premijerkom Brnabić i Emirom Kusturicom, tražili su pravdu za Novaka i burno se zgražavali nad tretmanom kojem je bio podvrgnut.

Srđan Đoković je australijsko maltretiralište svog sina upoređivao sa razapinjanjem na krst Isusa Hrista, što vernicima izgleda nije zasmetalo, makar niko javno i glasno nije negodovao.

U ulozi Pontija Pilata i najomraženije osobe modernog doba u Srba pojavljuje se premijer Australije Skot Morison, koji se baš bio nameračio da “našeg Noleta” strpa na prvi avion, što mu valjda, uz neprijateljski tretman na aerodromu, oduzimanje pasoša i smeštaj u pomenutom hotelu, dođe kao ekvivalent razapinjanju Isusa na krst.

VELIKI SUDIJA KELI

Tu, međutim, na scenu stupa trenutno najomiljenija figura celokupnog srpskog sveta. Kao neustrašivi branilac prava i ikona pravne države i nezavisnog pravosuđa, kao otelovljenje nade u pobedu istine i pravde, pojavljuje se sudija suda u Melburnu u koji je dospela žalba Novaka Đokovića, Entoni Keli. Sudija Keli izgovara sada već čuvenu rečenicu: A šta je taj čovek (Novak Đoković) još mogao da uradi?, daje mu za pravo, postupak granične policije proglašava nerazumnim, nalaže da se Novaku vrati pasoš i da mu se dozvoli da se slobodno kreće.

Novak iz azilantskog hotela, preko kancelarije svojih advokata, kroz razdraganu masu australijskih Srba, koje australijska policija rasteruje biber sprejom, odlazi na teniski teren i počinje da trenira. Srbija slavi, Srbi slave, i poneki nesrbi pružaju podršku Đokoviću i kude kengure koji su na vlasti u Australiji. Novak preko društvenih mreža poručuje da je, uprkos svemu što se dešavalo, spreman da se takmiči.

MINISTAR HOK I PUTNA DEKLARACIJA

Tu, međutim, srećnog završetka još nema. Štafetu mrzitelja Novaka Đokovića od premijera Skota preuzima savezni ministar za imigraciju Aleks Hok, koji ima diskreciono pravo da uprkos prvostepenoj presudi najboljeg prošlogodišnjeg sportistu sveta po izboru francuskug “L’Ekipa” izbaci iz Australije, u kom slučaju bi mu naredne tri godine bilo zabranjeno da kroči na australijsko tlo.

U trenutku dok nastaje ovaj tekst, ministar Hok se još uvek premišlja šta mu je činiti, jer nije baš praksa u pravnoj državi da predstavnik izvršne vlasti ne uvaži mišljenje sudske vlasti, pa makar na to imao pravo. Taman kada se malo odahnulo u redovima fanova Novaka Đokovića željnih da ga vide kako već sada, u Australiji, još jednom ispisuje istoriju, na površinu su, posle sumnje u validnost njegovog “medicinskog izuzeća”, isplivali novi, po Novaka Đokovića diskriminišući podaci: navodno je pogrešno ispunio “putnu deklaraciju”. Objavljivanje ove novine u čitavoj zavrzlami neki mediji su ocenili kao “novu hajku na Đokovića”.

Navodno je, međutim, prema pisanju raznovrsnih medija, Novak, kao što je propisano za dobijanje australijske vize, naveo da 14 dana pred sletanje na australijsko tlo nigde nije putovao, ali je, opet navodno, negde 2. ili 3. januara uslikan negde u Španiji. Ako je to tačno, onda bi to moglo da potpadne pod kategoriju “novih dokaza” nelegalnog ulaska u Australiju, te bi Đoković uz ovaj dodatni argument, koji nije bio predmet prethodnog sudskog razmatranja, ipak mogao biti deportovan, ili ponovo završiti na sudu, tek, od Australijen opena, u najmanju ruku ovogodišnjeg, u oba slučaja ne bi bilo ništa.

SVI BI, ZAPRAVO, VOLELI DA NOLE ZAIGRA

Kada ovaj broj “Vremena” u četvrtak bude bio na kioscima i dostupan u digitalnom izdanju, ova priča će možda već dobiti neki nov zaokret. Neki zaključci ipak mogu da se izvedu.

Niko u čitavoj toj zavrzlami nije potpuno nevin, pa ni “naš Nole”. Očigledno je da on jeste sticajem po njega nesrećnih okolnosti uleteo u razmenu udaraca saveznih i lokalnih australijskih vlasti. Prepoznatljivo je da se na Novaku Đokoviću zarad političkih poena trenirala strogoća, jer, budimo realni, u praksi pravila nisu ista za sve, a “naš Nole” jeste jedan od najboljih sportista svih vremena i, ako već nije, malo ko sumnja da će po svim parametrima neprikosnoveno biti i najbolji teniser u istoriji tenisa kada jednog dana bude završio karijeru. Neprikrivena je bila politička odluka da se Đoković ne samo prizemlji, već malo i gurne pod prljavu zemlju, zarad australijske publike izmučene i kivne zbog beskonačnog i beskrupuloznog lokdauna.

Sa druge strane, srpski mediji preskaču, a srpska javnost ne želi da čuje mišljenje one druge “hajkačke” strane, da je Novak Đoković jedan od najpoznatijih svetskih antivaksera i da je njegova australijska viza na osnovu “medicinskog izuzeća” obavijena velom šarolike sumnje.

On je, kao što svako ko prati bilo koje i kakve medije zna, 16. decembra dobio pozitivan PCR test, a 17. decembra se bez zaštitne maske grupno i pojedinačno dao fotografisati sa gomilom mladih srpskih talentovanih teniserki i tenisera. Oni nenaklonjeni Đokoviću postavljaju pitanje da li je znao da je zaražen i nije mario ili uopšte nije bio zaražen nego je kao “naš Nole” dobio potvrdu od Batuta.

Mogla bi se smisliti i neka druga objašnjenja, ali Novak Đoković se o tome ne izjašnjava, kao što je izbegavao da se izjasni o svom vakcinalnom statusu, dok na to nije bio primoran, a porodica Đoković je na pitanje novinarke RTL-a upravo o tome na konferenciji za medije u Beogradu prekinula konferenciju bez odgovora, što sve samo potpaljuje maštu i produbljuje sumnju.

Subjektivan utisak je da bi i oni koji obožavaju i glorifikuju Novaka Đokovića i sve grehe mu unapred opraštaju jer je ipak samo čovek, iako veliki, a ljudi greše, i oni koji u njemu vide sebičnog, antivakserskog muljatora voleli da zaigra u Melburnu, jer bi to, zbog svega što se događalo, u tom slučaju bio jedan od emocionalno najnapetijih i najzanimljivijih turnira ikada.

A samim tim i najunosnijih.

Iz istog broja

Intervju – Goran Marković, ličnost godine

Ne možete se baviti umetnošću, a podržavati tiranina

Nedim Sejdinović

Pandemija, rekordne brojke

Prepušteni sami sebi

Jovana Gligorijević

Prilog za biografiju – Milorad Dodik i Vašington

Saveznik, štićenik, odmetnik

Tanja Topić

Fudbal (i biznis)

Kada Sautemptonski Sveci marširaju

Vojislav Milošević

Promena naziva ulica

Pretvaranje metropole u provinciju

Sonja Ćirić

Lični stav

Milodari sa državnog vrha

Ljubomir Madžar

Pandemijski portret savremenika: Novak Đoković

Prvi među slobodnima vs. Novax Djokovid 19

Uroš Mitrović

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu