Predsjednik Srbije kaže da samo on zna kome će dati mandat za sastav vlade, a možda se i predomisli. Sudeći prema njegovim medijskim istupima, poznato mu je vala sve pod kapom nebeskom, no izvjesna saznanja nikako da podijeli. Zato bi – kad mu bude zgodno – mogao odgovoriti na nekoliko pitanja od kojih javnosti otiče mozak.

Prvo je vezano za Darka Šarića. Aleksandar Vučić je sazvao gromopucateljnu konferenciju za medije prilikom nerasvjetljene predaje narkobosa iz Pljevalja. Zašto li je sada propustio da lično saopći kako je Šarića uhapsio MUP Srbije dok se nalazio u kućnom pritvoru sa nanogicom? Jer dotični je svoj dilerski biznis iz zatvorske ćelije održao bar na istom nivou kao i kad je bio na slobodi. A sve se to dešavalo pod aktuelnom vlašću, ona "prethodna“  nema sa ovim baš ništa.

I drugo pitanje, slično prvom. Lijepo je od predsjednika Srbije što je odlikovao predsjednika Eurojusta Ladislava Hamranu za doprinos hapšenju Šarića. Ali što ćemo sa inspektorima Slobodanom Milenkovićem i Dušanom Matićem, najzaslužnijim za otkrivanje plantaže marihuane u Jovanjici? Umjesto ordena, njih dvojica su dobili neopjevanu šikanu i smjene sa položaja. Da li je razlog to što Vulin smatra vlasnika Jovanjice Predraga Koluvija za "veoma ozbiljnog čovjeka“, na sudu ga brani Đuka lično, a sam predsjednik Srbije izigrava predsjednika sudskog vijeća?

Dobro, reći će čitalac, odlikovanje predsjednika Eurojusta je politika, izlazak u susret Zapadu koji Vučića po sopstvenom priznanju pritiska kao kamen kupus. No, kako se tu uklapa izjava šefa države i "Srpskog sveta“ da Srbija nikad neće uvesti sankcije Rusije? Teško da je itko može shvati kao potvrdu evropskog opredeljenja  zemlje. Još manje je ohrabrivanje stranih investitora za ulaganja u Srbiji. Zna li Vučić opet nešto što niko drugi ne zna ili je na djelu pokušaj šibicarskog cjenjkanja za Zapadom u najboljoj tradiciji Slobodana Miloševića?

Tako smo stigli i do omiljene teme svježe reizabranog predsjednika Srbije. A to je geopolitičko proroštvo. Ako se onomad neoprezno izlanuo da nije primjetio pad Berlinskog zida, koliko li je sada svjestan njegovog ponovnog podizanja – samo mnogo istočnije? Ne mora slušati Bajdena i Borisa Džonsona, može Putina i Sergeja Lavrova. Bar se tu sva četvorica u potpunosti slažu.

I, na kraju, posljednje pitanje za Aleksandra Vučića. Ako je promašio gol i tribine 1989. u Berlinu, mora li ponovo  u Mariupulju 2022? Smanjivanjem tenzije u društvu stvarnim prihvatanjem elementarnih demokratskih normi i odricanjem od šarenica u institucijama, imao bi neusporedivo bolju šansu da zaista zatrese mrežu. Granice Srbije jesu se mijenjale kroz istoriju, ali ona je uvijek bila u Evropi, nikad u Aziji.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com