Lični stav

Šetnja u inat državnoj represiji, organizatorima Prajda uprkos: Daša Stevović

Foto: Privatna arhiva

15. 9. 2022. / 14.56

Europrajd: Lezbejke nisu dobrodošle

Indikativno iz samog naslova tribine o “transfobiji u feminizmu” je koga organizatori beogradskog Prajda vide kao pravog neprijatelja: nije to konzervativna desnica, još manje država, to su feministkinje koje se ne slažu sa dominantnim diskursom o rodnom identitetu

Eskalacija tenzija usled državne zabrane Evroprajda i nakon nekoliko konzervativnih skupova dovela je mnoge, koji nisu to planirali, do odluke da ipak šetaju, u inat državnoj represiji. Dovela je i do toga da Prajd deluje kao jedino što nas u ovom trenutku deli od sunovrata u fašizam, ako je verovati argumentaciji organizatora i mnogih učesnika.

Kritika organizacije Prajda iz redova samih homoseksualaca nije novost – protekle i ove godine glasnija je nego ikada – ali sa zabranom događaja sa jedne strane, dolazi i implicitna zabrana njegove kritike sa druge. Ovaj moratorijum na kritiku ide na ruku organizatorima koji su se prošle godine prvi put suočili sa protestnim blokom unutar događaja. Dvadesetak ljudi, mahom iz Lezbejske i gej solidarne mreže, izašlo je na Prajd upravo kako bi se suprotstavilo korporativnoj prirodi ovog događaja, njegovim mizoginim politikama, kvir ideologiji koju zastupa, kao i kolaboraciji sa vlašću.

Organizatori Prajda su tada dokazali ono što nam je već bilo jasno: Prajd nije nikakav demokratski protest na kom homoseksualci iznose svoje zahteve, već žurka na koju dolaze da podrže ono što su organizatori sa svojim zapadnim partnerima i donatorima već utanačili. Slike sa prošlogodišnjeg Prajda – volonteri koji cepaju lezbejki jedan transparent a potom blokiraju drugi na kome piše “Ponosni – homoseksualni”, organizatori koji šalju privatno obezbeđenje na grupu homoseksualaca – teško da se uklapaju u trenutno sveprisutni diskurs o ljubavi, slobodi i toleranciji. Ove godine manifestacija iza sebe ima još jače korporativno sponzorstvo i podršku evropskih institucija, ambasada i fondacija.

Prozivanje feministkinja

Zahtevi koje Beograd Prajd iznosi već godinama tu su praktično kozmetički, jer u njihovoj formulaciji takođe ne učestvuje zajednica, a njihovo osvajanje je pitanje uspešnog savezništva organizatora sa državom. Zato se odluke u naše ime i donose iza zatvorenih vrata, a sadržaj tih zahteva ne ide nam nužno u korist. Naprotiv, predlog Zakona o rodnom identitetu na mesto kategorije pola postavlja fiktivni “rodni identitet” čime bi se obesmislile i ukinule mnoge pravne zaštite koje žene na osnovu pola ostvaruju, poput sigurnih prostora za žrtve nasilja i separatnih krila zatvora, sportskih kategorija, javnih toaleta, itd. Primeri prakse država u kojima je promena pravne oznake pola u dokumentima legalizovana pokazuju koliko je ova pravna fikcija opasna po žene i homoseksualce.

Program Nedelje ponosa o ciljevima Prajda govori ipak malo eksplicitnije od same šetnje. Niz tribina i diskusija koje se organizuju takođe reflektuju jedinu “ispravnu”, zvaničnu liniju organizatora. Pored tribine o seks radu, koja zagovara legalizaciju ženskog seksualnog ropstva i silovanja u prostituciji, organizuje se i tribina o “transfobiji u feminizmu”. Indikativno je iz samog naslova tribine koga Prajd vidi kao pravog neprijatelja: nije to konzervativna desnica, još manje država, to su feministkinje koje se ne slažu sa dominantnim diskursom o rodnom identitetu.

Nametanje jedinog pravog diskursa

Prajd se već godinama odvija sa državom u ulozi koorganizatora, uz jako prisutvo policije – iste policije, uzgred, koja nas drugom prilikom prebija ispred Skupštine uz konjicu, suzavac i SAJ. Budući da organizatori upravo i računaju na ovu ulogu države, postavlja se pitanje: kome mi tamo paradiramo? Ako smo svi tu, i organizatori i homoseksualci i NVO i predstavnici vlasti i predstavnici opozicije i panduri, pa protiv koga protestujemo? Protiv ostatka naroda?

Sve u svemu, bilo da šetnje bude ili ne, zabrana Evroprajda je učvrstila poziciju njegovih organizatora, njihov status kvo i uverenost u sopstveno pravo da čitavoj zajednici nametne jedini ispravan diskurs. Ako zaista pristanemo na lažnu dihotomiju “ili litije ili Prajd” i podmuklu retoriku organizatora da je Prajd poslednja linija odbrane demokratije i manjinskih prava, ujedno se odričemo i prava na zahtevanje “boljeg” Prajda, koji bi zapravo zastupao interese homoseksualaca.

Koliko god iskrena i dobronamerna bila lična motivacija, 17. septembra se ne šeta u ime gejeva i lezbejki, a te dobre namere svakako će biti zloupotrebljene gde god zatreba: u Skupštini, Briselu ili na svakoj sledećoj pokaznoj vežbi organizatora Prajda da lezbejke tamo nisu dobrodošle, kao ni bilo ko (homoseksualan ili ne) ko se sa njima ne slaže.

Autorka je članica Lezbejske i gej solidarne mreže

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu