Nakon sedam knjiga poezije, proze i eseja Ahmed Burić je snimio prvi samostalni i to spoken word album Sin pustinje (Dallas 2022). Odakle je taj Ahmed Burić, to je teško reći jer je on velika posvuduša. Načelno je Sarajlija s Džidžikovca, podrijetlom iz Stoca, odrastao i u Mostaru, živio u Ljubljani, voli ga Beograd i Skoplje. Bavio se svačim, najčešće novinarstvom, koje mu je i danas profesija. Voli ljude, muziku i sve što je zabavno. Tomislav Brlek je za njega smislio zgodan slogan “legenda panka i narodne”…

“VREME”: Kakav je osjećaj kad negdje u pedesetima otkriješ da si zapravo muzičar? Znam da je te muzika oduvijek zanimala, da si se mnogo bavio muzikom i da suradnja s Damirom Imamovićem i drugima na ovoj ploči nije prvo muzičko iskustvo, no svejedno, da li i tebi Sin pustinje – ovakav kakav je, a riječ je o zaista izvanrednom albumu – predstavlja stanovito iznenađenje?

AHMED BURIĆ BURE: Hvala na komplimentu. Što bi rekao onaj proizvođač krompira na Sokocu kad su ga pitali prije rata kako se osjeća kao nosilac prve nagrade pošto je uzgojio najveći krompir, težak više od kilu: “Osjećam se vrlo eventualno”. Ma, ja sam uvijek negdje znao da sam muzičar, samo mi se uvijek nije dalo vježbati. A ni sad nisam baš mnogo vrijedan, ali sam malo bolji. Jedino što se nikad nisam odlučio koji bih instrument svirao. Znamo se, puna mi je kuća instrumenata, ali ih doživljavam kao alat da nešto kažem ili napišem. Možda sam ja neki konceptualni muzičar, ako transponujemo iz slikarstva. Ili, kako kaže dobri Kurt Vonegut: “Skoro svaki pisac kojeg poznajem radije bi bio muzičar”. Ispada da je meni skoro uspjelo jer svi koji su čuli album Sin pustinje imaju riječi hvale za njega. Da, ja sam pisao neke klasične rok, pa kantri pjesme, tipa Na margini, koju su za mrežu nevladinih organizacije FSU otpjevali ozbiljni pjevači, među ostalima Narcis Vučina, Vlado Kreslin, Dino Šaran, Almir Kugla Kurt, Damir Nikšić, Elvis J. Kurtović, Nina Babić, Mirela Laković, čak i Halid Bešlić, i opće je mišljenje da to sve skupa nije loše. Fakat je i da te riječi “rade” kad ih izgovaram, ne uvijek kad pjevam, ali kad bi se sve to skupilo, pri slušanju bih imao blagi osjećaj da nešto fali. S Damirom je drugačije, on je svjetski format, perfekcionist i nas smo dvojica dugo stanovali u istoj zgradi, družili se i život nas je nekako spojio. On je jednom rekao: “Jednom ćemo napraviti album tako da sviram, a ti govoriš poeziju”. I onda je došla pandemija. Mi smo se nalazili uveče, sjedIli i eksperimentisali. Treći član te posade je Ivan Mihalović, inače basist, producent i tonski snimatelj iz Beograda, velemajstor porijeklom iz Kladova, koji zna sve trikove i folove, i kojem smo prvom i pokazali šta radimo. I njemu se svidjelo i rekao je: “Momci, ja ću da dođem u Sarajevo, da to snimim”. I kako se tanjila korona, mi smo “dotezali” te pjesme i krajem maja 2021. napravili studio u Damirovoj dnevnoj sobi. Nekako, kad sam čuo Ivanov bas na pjesmi Sin pustinje, koji na kraju nije ušao u final – znao sam da je to ploča koju sam htio imati cijeli život. Na toj ploči ima iznenađenja “za celu porodicu”: Damir svira malo “gretsch”, u suštini kantri gitaru, malo svoj tambur, a malo iranski tar, čiji zvuk malo “baca” na sitar. Kad u to stane električna gitara sa valjda svim “papama” koje postoje, a svira je skopski džez pundit Antonio Toni Kitanovski, pa trubu mladog Benjamina Drijenčića, koji jednom svira kao da se radi neki rimejk filma Rio Bravo, drugi put kao Neat Veliov iz Kočana, a treći kao Alan Rubin. Ili sam ja to sve izmislio? Pa bubnjara Gorana Miloševića, za kojeg moj drug Igor Ilić, producent iz Novog Mesta, kaže da je “filingaš”, pa afričkog istraživača Nenada Kovačića, onda je jasno da nismo “levati”. I ako smo barem za detalj promijenili nešto u muzici s ovih prostora, onda smo nešto napravilii. Kako kaže Miles: “Moraš izabrati muzičare i time stvoriti pretpostavku da se tok muzike mijenja”. Jako sam skroman, je l’ da? Ali, dozvoli mi da se malo radujem, stvarno mi je drago što sam dobio svoj vjerovatno najdraži uradak u životu, uz, naravno, prvu knjigu poezije Bog tranzicije.

Mnogi su govorili poeziju uz muzičku pratnju, no čini mi se da je Sin pustinje prvi pravi spoken word u modernom smislu na ovim prostorima. Možeš li nam možda objasniti u čemu je taj pomak? Ili možda da malo pojednostavim – u čemu je razlika između Sina pustinje i, recimo, ranih ploča Radeta Šerbedžije?

Pa, prva je razlika u tome što sam ja sebi napisao tekstove, dok su kod Rade radili malo veći mangupi: E. A. Poe, A. G. Matoš, Jesenjin, Arsen, Golob, čak i Enes Kišević ima pjesmu na Ne daj se, Ines, je li tako? On je, ipak, glumac, ja sam, ipak, pjesnik, a dobar dio svijeta doživljavam kroz zvuk. Njega bi teško bilo zamisliti izvan nekih, hajdemo tako reći, zadanih situacija određenih dramskom interakcijom sa slušaocima, tim nekom krunerskim naslijeđem, dok sam ja najsretniji kad zamišljam kako je spojiti, recimo, basistu iz Afrike i trubača iz skopskog naselja Šuto Orizari, ili teškog rok bubnjara i klavijaturistu Roma s južne pruge. Recimo da mene više zanimaju maštarije, gdje je putovanje možda i važnije od cilja. Moja su zanimanja nešto drugačija, a i uvid vjerovatno, zanima me šta bi uradili, recimo, Amza Tairov i Mark Ribot, naravno, kad bi se nanjušili i jedan drugom bili zanimljivi. Nisam siguran da takve stvari zanimanju veliki broj ljudi. Biće da je stvar u formatima ludila, ko zna!? Zajednički prijatelj Gorčin Stojanović mi je dosta pomogao kad je pustio album Room 29 koji su uradili Džarvis Koker i Čili Gonzales, i to nas je pokrenulo u atmosferskom smislu iako su njih dvojica bitno različiti od nas. Posvetili smo se tome, predali se. Predaj se, Ines. Tako nekako.

Ploču si snimio sa zaista izabranim timom muzičkih suradnika – sa Damirom Imamovićem i Tonijem Kitanovskim na čelu, no imena suradnika možda mogu odvesti na kriv i trag jer Sin pustinje nije sevdah, a ni balkan džez ploča. Kako bi je ti žanrovski opisao?

A šta da ti kažem? Muzika imaginarnog, izgubljenog zavičaja, obojena nekim pustinjskim bluzom, možda nekim zapinskim rješenjima, to sad sam sebi laskam, pa prstohvat Buldožera, pa ne znam šta će ljudi sve čuti u tome. Ko zna Damira i mene, zna i to da kad sjednemo uz njegovu gitaru, pjevamo najrazličitiji repertoar, od Prinsovih i Elvisovih hitova do Dragane Mirković i opskurnih narodnjaka 1980-ih. Možda je to ono što stari frikovi zovu “progresiva”, imam prijatelje koji su, uključujući tebe, zaista veliki poznavaoci muzike, ali su oni pametni ljudi, još niko od njih nije pokušao da žanrovski odredi tu ploču. Ne znam, stvarno. Kako bi je ti odredio?

Muzika i poezija su se oduvijek ispreplitali, no ti si u jednom svom intervjuu nedavno izjavio da poezija koja nema muziku u sebi zapravo nije poezija. Možeš li malo pojasniti ovu ideju?

Nisam siguran. Ali, poezija, baš kao i muzika, stanuje u ritmu. Logika poezije je da pokušaš napraviti kompromis između značenja i zvučanja, a i s muzikom je tako. Kad čuješ neke od projekata koji su obilježili muzičku historiju, ne znam, Mahavishnu Orchestra, radove Džoa Zavinula, Majkla Bruka i Nusrata Fateha, u svima njima osjetiš poeziju, čak i kad nema teksta. Tako je i s dobrom poezijom, ona se jednostavno nudi muzici, tačno osjetiš prostor za određene muzičke intervencije na pojedinim mjestima, a dobra je poezija melodija i kad nema muzike za nju, kad je sama. Kao list na vetru. Morao sam, izvini. Najteže je čitati i slušati poeziju koja ne čuje muziku, tako se najlakše prepoznaje fejk. A i postoje neki ljudi koji treba da ostanu u nekim gradovima, čak i kad ti gradovi više nisu oni koje smo znali, kako kaže Lars Gustafson. Muzika je put do sreće, a ljubav gorivo poezije. I još, ako imaš ritam – eto “magične” formule. Samo još kad bi se talent mogao putem kupiti, pa da se čovjek ne pati dok živi. Nego, valja sve sam. Ili uz malu pomoć prijatelja.

Dosad si objavio sedam autorskih knjiga. Da li je Sin pustinje neka vrsta sinteze svih tvojih dosadašnjih umjetničkih interesa?

Ispada da jeste. Ovih dana radimo spotove koje autorski potpisuje Jan Beran, još jedan čovjek iz jučerašnjeg svijeta, snimatelj bivše TV Sarajevo, koji je nastavio karijeru u svijetu reklama u Holivudu i sad se kao američki penzioner vratio u domovinu. I gledamo kako se pred našim očima rađaju mali filmovi, koji cijeloj ovoj stvari daju novu dimenziju. I kako se neke stvari “poklapaju” u neku novu formu i sadržaj za koji vjerujem da će ljudi slušati s radošću. Da će ih malo podsjetiti na nešto drugačije od svakodnevice, koja je sve samo ne ugodna i vesela, ovdje gdje živimo.

Za tvoju ploču lako je ustvrditi da je transžanrovska, transnacionalna i transgranična. Da li si ti, u suštini, ipak muzičar iz Jugoslavije?

Bio bih da je Jugoslavija imala metro. Sa Zapadnog Balkana, plus Albanija, recimo, jer ima, odnosno bio je, klarinetist koji se zvao Laver Bariu, brko, onako kao Barbaros Erkose, a svirao je tako da kad bih čuo njegov ton, odmah bih ostavljao sve i krenuo na mentalno putovanje s njegovom muzikom duž cijelog svemira. Još sebi ne mogu oprostiti što ga nisam potražio, a dosta je dugo živio i tehnički je postojala mogućnost da ga upoznam, jer sam u par navrata bio u Tirani. Pa, Bugari, kakvih tamo likova ima, o Rumuniji stvarno ne treba trošiti riječi, oni istovremeno prazne novčanike i bogu i đavlu. Pa Turci, progresiva sedamdesetih Bariš Mančo, Cem Karaca, Erkin Koraj, kasnije Baba Zula, sve to ulazi u taj neki lijevak iz kojeg nastaje neki izraz. Ono iz čega ja izlazim je neosporno jugoslovenski novi val; najčešće kad zamišljam pjesmu, ona kreće iz tih nekih obrazaca koje su nama donijeli pokojni Divljan, Koja, Rundek, Brecelj, Bele…I šta smo onda mi svi? Neka djeca koju su roditelji ostavili i uskratili im pravo na prezime.

Mnoštvo je raznorodnih muzičkih utjecaja apsorbirano na Sinu pustinje – u rasponu od bluza i sevdaha do ambijentalne muzike i afričkog popa. Nije li ova muzička slojevitost pomalo netipična za jedan spoken word album? Vidiš li svoje mjesto na današnjoj world music sceni?

Vidi li world music mjesto za mene? Ko bi to znao? Malo prije pandemije, u Novom Mestu, gdje sam čest i rado viđen gost, uskočili smo u prostoriju grupe Dan D, tamošnjeg najzanimljivijeg rok banda, koji u muzičkom smislu baštini manje-više iste stvari kao ja, ista smo generacija. Oni su u to vrijeme radili svoju ploču Milo za drago, koji jedan ludi, beskrajno dirljiv projekt. Kad sam ih čuo na probi, pomislio sam: “To je taj zvuk, to tako treba manje-više da zvuči”. Donio sam jedan svoj stari sinth, a njihov klavijaturist Boštjan Grubar je super tip s kojim se nije teško razumjeti, u svojoj kolekciji ima razne mašine na kojima je nastajala muzika osamdesetih, a njihov spiritus movens pjevač Tomislav Jovanović Tokac je jedan od najbistrijih umova koje sam sreo u pop muzici. I bubnjar Dušan Obradinović, i gitarist Marko Turk, i nekadašnji basist Lajbaha Nikola Sekulović, i producent Igor Ilić. Svetski, a naši. I napravili smo Prostoriju, album koji nikad nije dobio fizičku formu, ali jeste imao život. Studenti postdiplomskog studija grafičkog dizajna pod vodstvom legendarnog Bojana Hadžihalilovića su radili spotove za te pjesme, imaš ih na Jutjubu, a ja sam s tim programom učestvovao na festivalima Bookstan, Fiat u Podgorici, pokazao dio u Stocu, u Jajcu. Što kaže pokojni Volter iz Komiže, Ranko Marinković: “Svi smo mi iz Jajca, a odakle ste vi stvarno?” Mislim, ti si porijeklom iz Stoca, kao i ja, a tamo rastu dinje i pjesnici. Ko zna odakle nam je došlo sve to što pjevamo kao svoje? Iz pustinje, s pijeskom u kiši i oluji. Sad opet patetišem, dosta je.

Damir Imamović je na Sinu pustinje surađivao kao kompozitor, aranžer i producent. Gotovo da bi se moglo ustvrditi da je to i njegov album?

Damir Imamović je genijalan čovjek i ja osjećam nekakav ponos i dragost što je on moj prijatelj i suradnik, ili sam ja njegov. Na početku sam razmatrao ideju da ploču potpišemo skupa, no on je mislio da je bolje da ide samo moje ime jer je on u svijetu world musica prepoznat i zvanično kao najbolji evropski umjetnik. E sad, ja tu sebe doživljavam kao dio jedne široke slike sa svim tim ljudima koje smo pobrojali. Tako da naravno da je to i njegova ploča, kao što je, recimo, Bog tranzicije knjiga i Damira Šagolja. Ja baš nemam sreće sa samozvanim umjetničkim establišmentima, to su uglavnom lažni političari koji se ne bi šteli mešati u glavne probleme društva, ali su me nekakva jasnost i ljudi koje volim doveli do nekih rezultata u umjetničkom smislu, koje je sad nemoguće prešutjeti. U tom smislu se stvari neće bitno mijenjati. Fur immer punk. Pa makar i “pustinjskim” sredstvima.