Identitet i nacionalni radnici
Bitka za Tvrtka
Osvojiti Tvrtka i proglasiti ga srpskim, bosanskim ili hrvatskim kraljem znači osvojiti srednjovekovnu državu u Bosni, podići na njoj bosansku, srpsku ili hrvatsku zastavu i poručiti da je ona bila i ostala naša
Ovih dana se kralj Tvrtko I Kotromanić (1338–1391) pridružio već dugoj listi značajnih ličnosti iz političke i kulturne istorije Balkana o čijoj se nacionalnoj pripadnosti vode takozvane identitetske bitke. Da pomenem samo neke najpoznatije: Aleksandar Makedonski, ban Kulin, Skenderbeg, Marin Držić, Njegoš, Ivo Andrić, Nikola Tesla, Milutin Milanković. Reklo bi se da što je ličnost značajnija, to je njena nacionalnost spornija, kao da svoj značaj duguje upravo tome što se teško uklapa u jedan “nacionalni identitet”.
Iako je u ovom društvu jedan od najstarijih, Tvrtko je u njemu pridošlica. Da mu pristupi kandidovala su ga dva impozantna spomenika novijeg datuma, jedan u Tuzli (2012), drugi u Herceg Novom (2013), ali morao je da sačeka da mu spomenik bude podignut i u Sarajevu (29. avgusta 2023), pa da sporenje o njegovom “nacionalnom identitetu” postane politički važno, da se zapodene bitka za Tvrtka. Za pobornike kod nas dominantno nacionalističkog shvatanja države i politike, izuzetno značajna bitka. Jer osvojiti Tvrtka i proglasiti ga srpskim, bosanskim ili hrvatskim kraljem znači osvojiti srednjovekovnu državu u Bosni, podići na njoj bosansku, srpsku ili hrvatsku zastavu i poručiti da je ona bila i ostala naša.
KAKO JE POČELO
Do prvih, uvodnih okršaja došlo je još kad se odlučivalo gde će spomenik biti postavljen. Prvi borci za Tvrtka bili su članovi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Arhitekta Anđelina Ošap Gaćinović, članica ove komisije “iz redova srpskog naroda”, bila je odlučno protiv toga da se Tvrtkov spomenik nađe pored zgrade Predsedništva BiH i da u tekstu na postamentu piše “bosanski kralj”. To je, po njenom mišljenju, izvrtanje istorijske činjenice da je Tvrtko bio srpski kralj, to jest “klasično otimanje kulturne baštine jednog naroda, kome on, u stvari, pripada”. Zbog njenog protivljenja, Komisija nije dala saglasnost da se spomenik podigne ispred Predsedništva BiH, ali se on ipak tu našao kao privremeno rešenje. To je Anđelina Ošap Gaćinović u intervjuu “Glasu Srpske” (3. septembar 2023) rezignirano prokomentarisala: “U Sarajevu će početi da prisvajaju i ikone”.
Za njenog kolegu u Komisiji “iz redova bošnjačkog naroda”, arhitektu Faruka Kapidžića, dolazak “bosanskog kralja Tvrtka” na mesto pored Predsedništva BiH predstavlja veliku i radosnu pobedu hiljadugodišnje bosanske države: “Rezultat dvogodišnjeg rada svih uključenih u realizaciju spomenika”, poručio je on preko Fejsbuka, “vidi se i ostavlja ushićenje na svakoga ko voli hiljadugodišnju državu Bosnu. Isto tako izaziva bijes i gorčinu na svakoga ko na silu hoće da je stariji od iste”.
Bitka za Tvrtka se rasplamsala kad su se u nju uključili političari. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, pozdravljajući dolazak Tvrtka u njen grad, u pobedničkom tonu je naglasila da je “bosanski kralj” sada na pravom mestu, ispred Predsedništva BiH, “ondje gdje i pripada”. Na to je ljutito reagovao predsednik Republike Srpske Milorad Dodik. On je spomenik u Sarajevu osudio kao još jednu krađu srpskog identiteta, izvedenu onako kako lopovi obično rade, pod okriljem noći. “Zamislite”, rekao je Dodik u izjavi za RTRS, “to se u toku noći postavlja, krijući se. Znači, kradete identitet. Niste bili sigurni kako ćete to da izvedete ako to radite tokom dana”.
U bitku za Tvrtka odmah se uključio i Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke. On je u nalogu na Fejsbuku osuo paljbu na svoju sarajevsku koleginicu: “Prisvajanjem srednjovjekovnog srpskog vladara Tvrtka I Кotromanića”, poručio je on, “gradonačelnica Sarajeva i njeni saradnici čine grubo prekrajanje istorije sa ciljem popunjavanja istorijskih rupa svog naroda i prikupljanja dnevno-političkih poena dirajući u samu srž kralja Tvrtka, njegove borbe i vladavine”.
To se ne može trpeti i mirno posmatrati. Zato je gradonačelnik Banjaluke podigao uzbunu, pokrenuo kontraofanzivu. Obećao je da će njegov grad “ispraviti nepravdu koju je načinilo Sarajevo” tako što će Tvrtku i u tom gradu biti podignut spomenik sa istinom o njegovoj srpskoj srži ispisanoj na postamentu.
PREBROJAVANJE, PA MOBILIZACIJA
Preduzete su u Banjaluci i druge akcije, mobilisani su i drugi stražari na granicama srpskog identiteta u Republici Srpskoj. Sarajevski Tvrtko otvorio im je oči i oni sad vide da u njihovom entitetu nema ne samo spomenika ovog kralja, nego ni drugih obeležja s njegovim imenom, sem jedne ulice u Bijeljini i jedne na periferiji Banjaluke. Nasuprot tome, njegovo ime nose ulice u Sarajevu, Mostaru i u desetak drugih gradova u Federaciji, što borcima za srpskog Tvrtka govori da su bili neoprezni, da Bosanci i na ovaj način, putem toponimije, od Srba preotimaju ovog kralja i, kako bi rekao Stanivuković, njime popunjavaju rupe u svojoj istoriji.
Zato je na dnevni red ponovo došla inicijativa, pokrenuta još prošle godine, verovatno na vest da se Sarajevo sprema da podigne Tvrtkov spomenik, da Tvrtko i ban Kulin – koji je, navodno, takođe Srbin koga Bosanci i Hrvati “svojataju” – dobiju po jednu ulicu u centru Banjaluke. Predloženo je da se njihovim imenima zamene imena dve ulice, Gajeve i Lole Ribara. Kako je, u jednoj izjavi za banjalučke “Nezavisne novine” (3. 10. 2022) objasnio Goran Latinović, profesor nacionalne savremene istorije na Univerzitetu u Banjaluci, ličnosti po kojima su ove ulice nazvane i inače ne zaslužuju da ih se srpska Banjaluka seća. Ljudevit Gaj zato što je “riječ o Hrvatu njemačkog porijekla, koji je svojom djelatnošću, kroz prihvatanje štokavskog narečja srpskog jezika za osnovu hrvatskog jezičkog standarda, dugoročno doprinio širenju hrvatskog identiteta među Srbima rimokatoličke vjeroispovijesti”, a Lola Ribar nema tu šta da traži jer je bio “blizak saradnik Josipa Broza Tita”.
U bitku za Tvrtka, još dok se ona nije bila rasplamsala, uključio se i Jasmin Imamović, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle, koji je od prošle godine zastupnik Zastupničkog doma BiH. On je za ovu bitku svakako bolje opremljen od većine drugih boraca jer je godinama proučavao istoriju Tvrtka i srednjovekovne Bosne i napisao o tome i jedan roman. Najviše zahvaljujući njemu, Tvrtko je dobio spomenik u Tuzli. Po Imamovićevom mišljenju, nijedan od tri konstitutivna naroda u BiH nema ekskluzivno pravo na Tvrtka i njegovo nasleđe, jer to pravo podjednako imaju sva tri. U prilog tome, on navodi biografske podatke koji pokazuju da je Tvrtko bio “potomak tri vladarske dinastije – bosanske, hrvatske i srpske”, pa je zato, tvrdi Imamović, on “imao moralno i zakonsko pravo da kaže da je i Bošnjak i Srbin i Hrvat”. (Intervju sa Natašom Anđelković, BBC, 23. 3. 2021). Ovo je Imammović ponovio i pre nekoliko dana (u izjavi za bosanski N1, koju prenosi “Danas” u broju od 1. 8. 2023) i dodao da je “nemoguće Tvrtka staviti u nacionalni kontekst”.
IDENTITETSKI RATNICI
Pročitavši ovo, neko je mogao da pomisli da će, za razliku od drugih učesnika bitke za Tvrtka, Imamović ovog srednjovekovnog kralja ostaviti bez “nacionalnog identiteta”, što bi bilo u skladu sa onim što ozbiljni istoričari misle o vladarima i političkim idejama tog istorijskog razdoblja, i, takođe, u skladu sa Imamovićevom ideološkom orijentacijom, na koju upućuje podatak da je on član Socijaldemokratske partije BiH. Ali to se ipak nije dogodilo, ni istorijska nauka ni socijademokratija nisu uticale na Imammovića toliko snažno da on Tvrtka dosledno do kraja denacionalizuje. Kad je reč o bosanskim socijaldemokratama i Tvrtku, Dragan Markovina je primetio da članstvo u toj partiji nije sprečilo ni gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić da radosno otkrije spomenik jednom kralju i da se divi jednoj državi (“Kič u Sarajevu”, Peščanik, 30. 8. 2023).
Ja ih donekle razumem, jer ako su se već uključili u političku bitku u kojoj je glavni ulog “nacionalni identitet” ovog kralja, nisu mogli reći da on tako nešto uopšte nema. Odnosno, mogli su, ali bi bili brzo poraženi i iz bitke isključeni. Znaju to i socijaldemokrati Benjamina Karić i Jasmin Imamović i zato se bez oklevajući i oni uključuju u borbu za tobože “pravi identitet” kralja Tvrtka. Oni ga vide kao spoj i nadgradnju njegove trojne etničke pripadnosti, vide u njemu, kako kaže Markovina, “kralja ujedinitelja”. Kao svi drugi učesnici bitke za Tvrtka, i oni govore da je ovaj kralj iz XIV veka danas veoma važan za ljude u Bosni jer im pomaže da saznaju ono navodno bitno, koju staru, lepu i tragičnu naciju čine. “Tvrtko je”, kaže Imamović, “bitan zbog našeg identiteta”.
Bitka za Tvrtka je samo jedna epizoda nacionalno-identitetskih obračuna započetih u vreme krize i rata u Jugoslaviji i nastavljenih do danas. Današnji političari i njihovi oficijelni i samozvani saveznici i savetnici žive od toga, od podviga i boračkog staža u tim obračunima. Njihov posao je da u narodu šire strah od gubitka ličnosti i spomenika i simbola materijalne i nematerijalne kulture, u kojima, navodno, počiva “biće nacije”, njen “identitet” ili njena “srž”. Istovremeno, oni se trude da narod ohrabre govoreći mu da se ne brine jer se identitetski ratnici, hitajući iz bitke u bitku, neumorno bore protiv drskih kradljivaca našeg nacionalnog identiteta. Bitka za Tvrtka verovatno neće još dugo biti glavna vest sa balkanskog identitetskog ratišta, doći će na red druge. U svakom slučaju, mira u ovoj vrsti rata još nema na vidiku, tako da identitetski ratnici ne treba da se boje da će u dogledno vreme izgubiti status najvažnijeg i najbolje plaćenog dela naših društava.
Iako je u ovom društvu jedan od najstarijih, Tvrtko je u njemu pridošlica. Da mu pristupi kandidovala su ga dva impozantna spomenika novijeg datuma, jedan u Tuzli (2012), drugi u Herceg Novom (2013), ali morao je da sačeka da mu spomenik bude podignut i u Sarajevu (29. avgusta 2023), pa da sporenje o njegovom “nacionalnom identitetu” postane politički važno, da se zapodene bitka za Tvrtka. Za pobornike kod nas dominantno nacionalističkog shvatanja države i politike, izuzetno značajna bitka. Jer osvojiti Tvrtka i proglasiti ga srpskim, bosanskim ili hrvatskim kraljem znači osvojiti srednjovekovnu državu u Bosni, podići na njoj bosansku, srpsku ili hrvatsku zastavu i poručiti da je ona bila i ostala naša.
KAKO JE POČELO
Do prvih, uvodnih okršaja došlo je još kad se odlučivalo gde će spomenik biti postavljen. Prvi borci za Tvrtka bili su članovi Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Arhitekta Anđelina Ošap Gaćinović, članica ove komisije “iz redova srpskog naroda”, bila je odlučno protiv toga da se Tvrtkov spomenik nađe pored zgrade Predsedništva BiH i da u tekstu na postamentu piše “bosanski kralj”. To je, po njenom mišljenju, izvrtanje istorijske činjenice da je Tvrtko bio srpski kralj, to jest “klasično otimanje kulturne baštine jednog naroda, kome on, u stvari, pripada”. Zbog njenog protivljenja, Komisija nije dala saglasnost da se spomenik podigne ispred Predsedništva BiH, ali se on ipak tu našao kao privremeno rešenje. To je Anđelina Ošap Gaćinović u intervjuu “Glasu Srpske” (3. septembar 2023) rezignirano prokomentarisala: “U Sarajevu će početi da prisvajaju i ikone”.
Za njenog kolegu u Komisiji “iz redova bošnjačkog naroda”, arhitektu Faruka Kapidžića, dolazak “bosanskog kralja Tvrtka” na mesto pored Predsedništva BiH predstavlja veliku i radosnu pobedu hiljadugodišnje bosanske države: “Rezultat dvogodišnjeg rada svih uključenih u realizaciju spomenika”, poručio je on preko Fejsbuka, “vidi se i ostavlja ushićenje na svakoga ko voli hiljadugodišnju državu Bosnu. Isto tako izaziva bijes i gorčinu na svakoga ko na silu hoće da je stariji od iste”.
Bitka za Tvrtka se rasplamsala kad su se u nju uključili političari. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, pozdravljajući dolazak Tvrtka u njen grad, u pobedničkom tonu je naglasila da je “bosanski kralj” sada na pravom mestu, ispred Predsedništva BiH, “ondje gdje i pripada”. Na to je ljutito reagovao predsednik Republike Srpske Milorad Dodik. On je spomenik u Sarajevu osudio kao još jednu krađu srpskog identiteta, izvedenu onako kako lopovi obično rade, pod okriljem noći. “Zamislite”, rekao je Dodik u izjavi za RTRS, “to se u toku noći postavlja, krijući se. Znači, kradete identitet. Niste bili sigurni kako ćete to da izvedete ako to radite tokom dana”.
U bitku za Tvrtka odmah se uključio i Draško Stanivuković, gradonačelnik Banjaluke. On je u nalogu na Fejsbuku osuo paljbu na svoju sarajevsku koleginicu: “Prisvajanjem srednjovjekovnog srpskog vladara Tvrtka I Кotromanića”, poručio je on, “gradonačelnica Sarajeva i njeni saradnici čine grubo prekrajanje istorije sa ciljem popunjavanja istorijskih rupa svog naroda i prikupljanja dnevno-političkih poena dirajući u samu srž kralja Tvrtka, njegove borbe i vladavine”.
To se ne može trpeti i mirno posmatrati. Zato je gradonačelnik Banjaluke podigao uzbunu, pokrenuo kontraofanzivu. Obećao je da će njegov grad “ispraviti nepravdu koju je načinilo Sarajevo” tako što će Tvrtku i u tom gradu biti podignut spomenik sa istinom o njegovoj srpskoj srži ispisanoj na postamentu.
PREBROJAVANJE, PA MOBILIZACIJA
Preduzete su u Banjaluci i druge akcije, mobilisani su i drugi stražari na granicama srpskog identiteta u Republici Srpskoj. Sarajevski Tvrtko otvorio im je oči i oni sad vide da u njihovom entitetu nema ne samo spomenika ovog kralja, nego ni drugih obeležja s njegovim imenom, sem jedne ulice u Bijeljini i jedne na periferiji Banjaluke. Nasuprot tome, njegovo ime nose ulice u Sarajevu, Mostaru i u desetak drugih gradova u Federaciji, što borcima za srpskog Tvrtka govori da su bili neoprezni, da Bosanci i na ovaj način, putem toponimije, od Srba preotimaju ovog kralja i, kako bi rekao Stanivuković, njime popunjavaju rupe u svojoj istoriji.
Zato je na dnevni red ponovo došla inicijativa, pokrenuta još prošle godine, verovatno na vest da se Sarajevo sprema da podigne Tvrtkov spomenik, da Tvrtko i ban Kulin – koji je, navodno, takođe Srbin koga Bosanci i Hrvati “svojataju” – dobiju po jednu ulicu u centru Banjaluke. Predloženo je da se njihovim imenima zamene imena dve ulice, Gajeve i Lole Ribara. Kako je, u jednoj izjavi za banjalučke “Nezavisne novine” (3. 10. 2022) objasnio Goran Latinović, profesor nacionalne savremene istorije na Univerzitetu u Banjaluci, ličnosti po kojima su ove ulice nazvane i inače ne zaslužuju da ih se srpska Banjaluka seća. Ljudevit Gaj zato što je “riječ o Hrvatu njemačkog porijekla, koji je svojom djelatnošću, kroz prihvatanje štokavskog narečja srpskog jezika za osnovu hrvatskog jezičkog standarda, dugoročno doprinio širenju hrvatskog identiteta među Srbima rimokatoličke vjeroispovijesti”, a Lola Ribar nema tu šta da traži jer je bio “blizak saradnik Josipa Broza Tita”.
U bitku za Tvrtka, još dok se ona nije bila rasplamsala, uključio se i Jasmin Imamović, dugogodišnji gradonačelnik Tuzle, koji je od prošle godine zastupnik Zastupničkog doma BiH. On je za ovu bitku svakako bolje opremljen od većine drugih boraca jer je godinama proučavao istoriju Tvrtka i srednjovekovne Bosne i napisao o tome i jedan roman. Najviše zahvaljujući njemu, Tvrtko je dobio spomenik u Tuzli. Po Imamovićevom mišljenju, nijedan od tri konstitutivna naroda u BiH nema ekskluzivno pravo na Tvrtka i njegovo nasleđe, jer to pravo podjednako imaju sva tri. U prilog tome, on navodi biografske podatke koji pokazuju da je Tvrtko bio “potomak tri vladarske dinastije – bosanske, hrvatske i srpske”, pa je zato, tvrdi Imamović, on “imao moralno i zakonsko pravo da kaže da je i Bošnjak i Srbin i Hrvat”. (Intervju sa Natašom Anđelković, BBC, 23. 3. 2021). Ovo je Imammović ponovio i pre nekoliko dana (u izjavi za bosanski N1, koju prenosi “Danas” u broju od 1. 8. 2023) i dodao da je “nemoguće Tvrtka staviti u nacionalni kontekst”.
IDENTITETSKI RATNICI
Pročitavši ovo, neko je mogao da pomisli da će, za razliku od drugih učesnika bitke za Tvrtka, Imamović ovog srednjovekovnog kralja ostaviti bez “nacionalnog identiteta”, što bi bilo u skladu sa onim što ozbiljni istoričari misle o vladarima i političkim idejama tog istorijskog razdoblja, i, takođe, u skladu sa Imamovićevom ideološkom orijentacijom, na koju upućuje podatak da je on član Socijaldemokratske partije BiH. Ali to se ipak nije dogodilo, ni istorijska nauka ni socijademokratija nisu uticale na Imammovića toliko snažno da on Tvrtka dosledno do kraja denacionalizuje. Kad je reč o bosanskim socijaldemokratama i Tvrtku, Dragan Markovina je primetio da članstvo u toj partiji nije sprečilo ni gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić da radosno otkrije spomenik jednom kralju i da se divi jednoj državi (“Kič u Sarajevu”, Peščanik, 30. 8. 2023).
Ja ih donekle razumem, jer ako su se već uključili u političku bitku u kojoj je glavni ulog “nacionalni identitet” ovog kralja, nisu mogli reći da on tako nešto uopšte nema. Odnosno, mogli su, ali bi bili brzo poraženi i iz bitke isključeni. Znaju to i socijaldemokrati Benjamina Karić i Jasmin Imamović i zato se bez oklevajući i oni uključuju u borbu za tobože “pravi identitet” kralja Tvrtka. Oni ga vide kao spoj i nadgradnju njegove trojne etničke pripadnosti, vide u njemu, kako kaže Markovina, “kralja ujedinitelja”. Kao svi drugi učesnici bitke za Tvrtka, i oni govore da je ovaj kralj iz XIV veka danas veoma važan za ljude u Bosni jer im pomaže da saznaju ono navodno bitno, koju staru, lepu i tragičnu naciju čine. “Tvrtko je”, kaže Imamović, “bitan zbog našeg identiteta”.
Bitka za Tvrtka je samo jedna epizoda nacionalno-identitetskih obračuna započetih u vreme krize i rata u Jugoslaviji i nastavljenih do danas. Današnji političari i njihovi oficijelni i samozvani saveznici i savetnici žive od toga, od podviga i boračkog staža u tim obračunima. Njihov posao je da u narodu šire strah od gubitka ličnosti i spomenika i simbola materijalne i nematerijalne kulture, u kojima, navodno, počiva “biće nacije”, njen “identitet” ili njena “srž”. Istovremeno, oni se trude da narod ohrabre govoreći mu da se ne brine jer se identitetski ratnici, hitajući iz bitke u bitku, neumorno bore protiv drskih kradljivaca našeg nacionalnog identiteta. Bitka za Tvrtka verovatno neće još dugo biti glavna vest sa balkanskog identitetskog ratišta, doći će na red druge. U svakom slučaju, mira u ovoj vrsti rata još nema na vidiku, tako da identitetski ratnici ne treba da se boje da će u dogledno vreme izgubiti status najvažnijeg i najbolje plaćenog dela naših društava.