U očima drugih, moja privilegiranost proizlazi iz toga što moji više odnosno visoko obrazovani roditelji pripadaju srednjoj klasi, što mi, dakle, nikada nismo bili dio osiromašene i obespravljene radničke klase. U mojim očima, međutim, privilegij odrastanja u predgrađu Ljubljane krije se u postojanju svijeta u kom su srednja i radnička klasa bile skoro pa ispremiješane i živjele vrata do vrata te sam zbog toga odrastao u dodiru sa životima drukčijim od moga. Moji su prijatelji iz djetinjstva rijetko imali više, a vrlo često podosta manje od nas, i redovno zavirujući u njihove domove, bio sam prije svega svjestan onoga što smo imali i nisam žudio za onim čega nije bilo.

Kada danas svojoj djeci govorim o svom djetinjstvu, oni u njemu teško mogu prepoznati bilo kakvu privilegiranost, mada i oni danas pripadaju srednjoj klasi. Štoviše, vrlo se lako iz njihove perspektive naše odrastanje krajem osamdesetih i početkom devedesetih može vidjeti kao deprivilegirano. Dovoljno im je tek reći da sam imao deset godina kada sam prvi put prespavao u hotelu, da moji roditelji skoro nikada nisu odlazili u restoran na ručak, da smo do moje šeste godine živjeli kao podstanari, do osme godine bili bez auta te da sam do dvadeset i neke, sve dok se nisam odselio, sobu u našem stanu na devetom katu dijelio sa mlađim bratom.

Ali možda se privilegiranost većeg dijela moje generacije krije upravo u tome što o svom djetinjstvu možemo pričati razne priče i prikazivati ga onako kako želimo. Možda je moja privilegiranost u tome što me istovremeno neki mogu sažalijevati zbog odrastanja u asfaltnom getu, a neki u meni prepoznavati uhljeba i skorojevića. Deprivilegiran je čovjek koji je sveden na jednu jedinu priču, na neimaštinu, na zlostavljanje, na izbjeglištvo, na bolest, bilo što zapravo zbog čega je život nemoguće sagledati iz neke druge perspektive. Svi ostali smo privilegirani. Barem ja to tako vidim.

O tome, eto, razmišljam dok se oko mene ljudi poslednjih dana uveliko razbacuju izrazima “elita” i “elitizam”, dok svaki čas odnekud poleti riječ privilegij kao najgora psovka, dok se mediji pune izjavama o klasnoj borbi i njenoj neviđenoj fotogeničnosti, dok se ne mogu otresti utiska da se i u mene upire prst i proziva me, da neko i mene prepoznaje u jednoj od tih priča.

Poklopilo se, naime, da su se u razmaku od nekoliko dana u Ljubljani otvorile dvije velike nove zgrade u strogom gradskom središtu. Prvo se na križanju Gosposvetske i Župančičeve, nadomak parka Tivoli, otvorio luksuzni stambeni kompleks nepodnošljivo nakaradnog imena, Palais&Villa Schellenburg, nastao na ruševinama austrougarske konjušnice koju je prije dvadeset godina – grad ili država, tko li već – prodao bogatom investitoru koji je obećao da će na njenom mjestu sagraditi “stariju i ljepšu” zgradu sa velikom koncertnom dvoranom.

Godinama se tako mahalo pompoznim arhitektonskim projektima i imenima slavnih arhitekturnih biroa, da bi nakon svega bila sagrađena zgrada kakve niču po zaboravljenim predgrađima Beča, Berlina i Pariza, zgrada sa visokom kapijom koja će njene bogate žitelje štititi pred siromašnim ostatkom svijeta kao što slične kapije štite bogataše u Južnoj Americi ili Africi, dakle, tamo gdje nema socijalne države da uspostavlja društvenu ravnotežu pa se elita mora živa zazidati ne bi li se zaštitila od gladi i žeđi, od nepravde i bezvlađa koje sama proizvodi i podržava.

Istovremeno, otvorena je na drugom kraju ljubljanske gradske jezgre obnovljena tvornica bicikla Rog. Bivši centar alternativne kulture, utočište svakojakih umjetnika i aktivista te nesretnika svih vrsta, autonomne oblasti usred turizmom okupirane Ljubljane, gradska je vlast pred kraj pandemije, više silom već milom, uspjela isprazniti, obnoviti, te u njemu postaviti moderni Kulturni centar. U tom centru sada ima i ateljea za umjetnike i radionica za obrte, ali i skupih restorana i šik bistroa i svega onoga što po pravilu imaju kulturni centri u središtima europskih gradova, u kojima je cijena kvadratnog metra stana pet hiljada eura. A Ljubljana je, na žalost ili na sreću, kako kome, već neko vrijeme jedan od tih gradova.

“Bez elite nema naroda, elita je jezgro naroda. Narod bez elite ne postoji, to je samo amorfna masa ljudi koja ne zna kuda i kamo. Svaki narod treba elitu na brojnim područjima – gospodarskom, političkom, kulturnom, naučnom. Bez toga nema napretka,” izjavio je vlasnik Schellenburga Jože Anderlič prilikom njegova otvaranja, dok su prosvjednici pred Rogom tek nekoliko dana kasnije izjavili “da je gradnja Centra Rog bila sve vrijeme planirana sa namjerom pretvorbe neposredne okoline u ekskluzivno područje” te da “Centar Rog predstavlja poklon gradskim elitama, javnim sredstvima poduprtu elitizaciju Ljubljane, plansko dizanje cijena i poklon bogatima”.

Tako sam se, htio, ne htio, našao između dvije vatre. S jedne strane, kao i mnogi moji sugrađani, naježio sam se od pomisli na elitu iz Schellenburga i u trenu sam bio spreman zavoljeti “amorfnu masu koja ne zna kuda i kamo”, u trenu sam se osjetio njenim neizdvojivim dijelom. A još kad se saznalo da su među prvima stanove u Schellenburgu kupili Luka Dončić i Dino Merlin, da je, dakle, naš elitizam jedno obično parkiralište za milijune koji se kriju od inflacije, učinilo mi se da se taj Schellenburg nalazi miljama daleko od mene.

A onda opet, budući da živim tek stotinjak metara od Kulturnog centra Rog, ja ispadam onaj bogataš kome je taj Rog poklonjen, ja sam onaj čiji dom postaje ekskluzivno područje, mom će se stanu dići cijena. U očima prosvjednika ispred Roga, ja sam, dakle, pripadnik ljubljanske elite i tome ne mogu pobjeći bez obzira što ja lično mislio o Rogu, onom prije ili ovom sada. Za njih sam ja privilegirani sloj koji je u ovoj priči pobijedio, ja sam pobjednik gentrifikacije bez obzira koliko me ona možda smetala. Jer kada govorimo o gentrifikaciji, svi smo mi tek vlastita kućna adresa.

I dobro, nemam ja neki naročiti problem s tim da neko u meni vidi pripadnika elite, iako se meni istovremeno ta ista elita čini “miljama daleko od nas”. Ne boli me više to kako me drugi vide, zapravo, bilo bi mi drago kada bi se i dalje moglo mene i moj život sagledati iz različitih perspektiva, ali se bojim da su ta vremena prošla. Zapravo, ova priča sa Rogom i Schellenburgom, sve to prepucavanje sa elitama i elitizmom, po meni je tek još jedan znak ispucale društvene površine, to su dva ukazanja dubokih jazova koji su do sada bili tek napukline ispod površine.

Kulturni center Rog i Palais&Villa Schellenburg su zato simboli propasti ideje o nedjeljivoj društvenoj iliti amorfnoj masi iz koje se nitko nema potrebu izdvajati zidovima i kapijama, i iz koje nikoga ne treba silom protjerivati ne bi li na njegovo mjesto došao netko bogatiji, dopadljiviji ili tek prilagođeniji. Rog i Schellenburg simbol su kraja vremena u kojem se u život startalo sa sličnih polazišta i u kom smo živjeli jedni do drugih i jedni sa drugima, vremena u kom si mogao sebe i svoj život doživljavati i drugima predstavljati na različite načine. Rog i Schellenburg simboli su vremena u kojem ćemo svi mi biti prisilno svedeni na jednu priču, koju će netko odnosno nešto pričati umjesto nas. Za početak, recimo, kućna adresa. Reci mi gdje živiš i sve će biti rečeno.

I tako i ja, paradoksalno, dok zvanično postajem pripadnik privilegirane gradske elite, ostajem bez jedinog privilegija koji mi je u životu nešto značio, ostajem bez prava da sam ispričam svoju vlastitu priču.