Srbija spada među osebujne zemlje u kojima smjena vlasti u mjesnoj zajednici predstavlja vijest od nacionalnog značaja. Da nije toliko decentralizirana? Bože sačuvaj! Razlog je druge vrste: čak i mala pukotina – a kamoli gubitak vlasti u Beogradu, nekoliko drugih gradova i jak blok opozicije u Skupštini – prijeti urušavanjem bespravno izgrađene naprednjačke zgradurine moći.

Slogan “Srbija ne sme da stane” za njih znači gas do daske u sistemskoj korupciji, abnormalnom bogaćenju preko noći, medijskom teroru, epskoj pljački narodne imovine, nedodirljivosti, izrugivanju zakonu, nasilju svake vrste… Kako stati kad im nikad nije dosta i kad ih jače od kokaina udara bahatost koju su stekli otevši državu kao teroristi taoce; kako stati kad su jedinu društvenu afirmaciju stekli zahvaljujući partijskoj knjižici i samoponižavajućem poltronstvu; kako stati kada još nije sve razgrabljeno i upropašteno?

Narod nešto od ovog zna, drugo naslućuje.

Ima li ikoga tko bi zaposlio Vulina u privatnoj firmi? Ili vjeruje da Ana Brnabić može izgovoriti suvislu i samostalnu rečenicu? Smije li se Bata Gašić upustiti u iole ozbiljniju bezbjednosnu provjeru? Zar Radoičić i Veselinović nisu postajali sve bogatiji i moćniji, a Srbi na Kosovu sve siromašniji i ugroženiji? Zna li iko, uključujući samog Vučića, u kakvim sve biznisima pliva Siniša Mali? Tko bi Orliću u uređenoj zemlji dao da vodi čak i kućni savjet? Može li Dačić išta drugo osim da pjeva na prijemima i zapošljava partijsku klijentelu? Koliko je daleko dan kada će Đuka steći pravo da i formalno postane “tri u jedan” – advokat, tužilac i sudac na istom ročištu? Hoće li Beograd pod Šapićem postati antropološki lokalitet za izučavanje ubrzanog raspada i ruiniranja milionskog grada?

Poslije Jutke iz Brusa i Simonovića iz Grocke, samo je pitanje vremena kada će neka naprednjačka vedeta sa lokala steći nasilničku prepoznatljivost. Za njih se zna, ali ni većina drugih i mnogo manje poznatih nije ništa drugačija. Bez škole, ugleda i rezultata, postali su svemoćni šerifi u svojim sredinama ili bar smokvin list za one čija moć dolazi iz podzemnih struktura. Jedan od ovih drugih je čovjek zvani Kantar – mada u zatvoru, veoma uspješno zastrašuje cijelo Vranje.

Jasno je da svi oni – pobrojani i preskočeni – ne bi skupili ni šačicu glasova čak i na izborima sa onu stranu regularnosti kakvi su danas u Srbiji. Ali ako su naprednjaci izuzev punjenja vlastitih džepova još u nečemu uspješni, to je izgradnja armiranog kulta ličnosti. Aleksandar Vučić zato sam samcijat stoji ispred svih njih, štiti ih vlastitim grudima i crnim kišobranom i ne treba mu niko izuzev statista plaćenih da aplaudiraju. Na ružičastim televizijama, u tabloidima, na društvenim mrežama i gdje god stigne, on daje i dijeli, zahvaljujući njemu bebe se začinju i rađaju, narod ima što jesti i obući, a iznad studenata, penzionera i drugih izborno zanimljivih kategorija lete helikopteri puni debelih i izbušenih vreća iz kojih ispadaju pare. Uslijed tolike darežljivosti i spisak 2000 osoba – potpisnika podrške Vučiću – prvenstveno predstavlja popis budžetskih korisnika.

Sve u svemu, naprednjaci su otvoreno legalizirali kupovinu glasova podmićivanjem poklonima i nasiljem svake vrste. Ipak, niko do sada nije mogao ni zamisliti da mogu ucijeniti onkološku pacijenticu učlanjenjem u SNS kako bi je pomjerili za nekoliko mjesta na listi čekanja – a jesu. Zapravo, nema toga na što nisu spremni.

Na drugoj strani je “Srbija protiv nasilja” i druge opozicione koalicije i stranke. Nema tamo svetaca, ali oni se i ne biraju na izborima. Ako su ovlaš umiveni radikali dobili priliku 2012, zašto bi je građani uskratili današnjoj opoziciji, pogotovo kada je zemlja neusporedivo civilizacijski i na svaki drugi način nazadovala? Ti ljudi nisu gori, niti to mogu biti od aktualnih nosilaca vlasti. Naprotiv – većina njih iz opozicije u svemu djeluju sposobnije i poštenije. Ukoliko neko baš hoće, valja glasati za političke oponente režima makar i zato što će na taj način započeti demontaža sadašnjeg unisonog centra moći. Uostalom, kakva je to zemlja gdje sva sela, gradovi, sama država i svako ponaosob zavise od volje jednog čovjeka?

Izborni uspjeh naprednjaka na ovim izborima – bez obzira kako ga ostvarili – bio bi poguban za društvo i državu. Najmanji će tu problem biti sunovrat opozicije. U pitanju je nešto drugo, neusporedivo veće – na civilno društvo, pretekle nezavisne i profesionalne medije te, uopće, bilo kakvu mogućnost uticanja na svoju i sudbinu vlastite djece, spustiće se pomrčina i magla na dugo godina. Demokratske tekovine koje režim sada daje na kašičice, narod će ubuduće dobivati na kapi iz pipete. I to samo ukoliko bude dovoljno šenio, ćutio i gutao masne laži strahujući od vlastite sjenke.

Prvi put u posljednjih dvanaest godina moguća je promjena nabolje. Zato obavezno iziđite na izbore i glasajte po savjesti. Znate između čega i koga birate. Zapamtite – ovo je tek početak početka.