U septembru prošle godine, Andrej Milović je pristupio pokretu “Evropa sad!” rekavši da želi da pruži doprinos u političkoj borbi za jačanje vladavine prava, reformu pravosudnog sistema i iskorenjivanje korupcije. Danas je on ministar pravde u Vladi Crne Gore. Sa njim razgovaramo, između ostalog, o pomenutim pitanjima, o crnogorskom društvu i njegovoj (ne)podeljenosti, kao i odnosima sa Srbijom. Intervju je vođen elektronskom poštom.

VREME: Kako vam sada, iz pozicije ministra pravde i člana Vijeća za nacionalnu bezbjednost, izgledaju problemi vezani za vladavinu prava, reformu pravosudnog sistema i suzbijanje korupcije?

ANDREJ MILOVIĆ: Nažalost, naslijeđeni problemi u pravosuđu – i ne samo u pravosuđu – su ozbiljni i zahtijevaju temeljne reforme. Stanje u pravosudnom sistemu Crne Gore daleko je od zadovoljavajućeg, ali smo kao 44. Vlada Crne Gore odlučni u namjeri da prijeko potrebne reforme uspiju.

Vladavina prava je esencijalna za stabilnost i prosperitet društva i to je naš zadatak. Generacijski zadatak, usudio bih se reći, da u Crnoj Gori konačno razvijemo sistem vladavine prava. U tom cilju, razvijamo saradnju sa stručnjacima, pravničkom zajednicom i relevantnim institucijama, dakle, pokušavamo objediniti sve kapacitete koji su nam na raspolaganju. Takođe, moram istaći saradnju sa ekspertima iz savezničkih zemalja iz Evropske unije i NATO miljea. Pomoć i podrška koju dobijamo od njih je u svakom pogledu dragocjena.

Kao član Vijeća za nacionalnu bezbjednost, imam dodatnu perspektivu, jer je bezbjednost zemlje usko povezana s efikasnim pravosudnim sistemom. Naša zajednička borba protiv kriminala i korupcije su ključni činioci očuvanja integriteta države. Svjestan sam težine zadatka, ali čvrsto vjerujem da možemo postići značajan napredak u izgradnji pravosudnog sistema koji će biti temelj pravednog i demokratskog društva.

U većini država u regionu slabe tačke predstavljaju vladavina prava, državno kontrolisano pravosuđe i korupcija. Kako tu situaciju izmeniti nabolje?

Tu govorimo o sistemskim problemima, od one vrste koji su se stvarali i njegovali decenijama, do nivoa kada gotovo pa postaju mentalitetska crta. Kao prvo, važno je razumjeti da se ovi problemi ne mogu riješiti preko noći jer nisu ni nastali preko noći. Reforme pravosudnog sistema su ključne, što podrazumijeva jačanje nezavisnosti sudstva, transparentnost u radu pravosudnih organa i poboljšanje pristupa pravdi za sve građane. Međutim, jednako važno je raditi na promjeni shvatanja, a to zahtijeva angažovanje svih segmenata društva. Hoću reći, možemo imati najbolje zakone, najbolji sistem na papiru, najmodernije sudnice, ali ako nemamo prosvjetu kao temelj cijelog procesa – sve pada u vodu. Građani, čitavo društvo, igraju ključnu ulogu u ovom procesu, jer je njihova podrška i aktivno učešće od suštinskog značaja za uspjeh reformi. Takođe, saradnja sa civilnim društvom, medijima i međunarodnim organizacijama je veoma važna u ovoj borbi. Samo zajedno, kao društvo, možemo postići značajne promjene.

Tvrdite da je pravosudni sistem u Crnoj Gori u pretkolapsnom stanju. Zbog čega, i kako povećati efikasnost pravosuđa? Šta bi bio konkretan pokazatelj da je došlo do napretka?

Konkretni pokazatelji napretka bili bi smanjenje vremena trajanja sudskih postupaka, povećanje povjerenja građana u pravosudni sistem, smanjenje nivoa korupcije, kao i poboljšane ocjene međunarodnih organizacija, što sve zajedno stoji na ključnom uslovu: efikasnijoj primjeni zakona. Nama danas nedostaje petina sudija. To je ogroman problem, koji moramo hitno da rješavamo. Zato, u planu je da skraćujemo rokove za pripravnički staž i obuku. Sadašnja osamnaestomjesečna obuka planira se redukovati na šest mjeseci, dok će pripravnički period od trideset šest mjeseci biti smanjen na dvadeset četiri. Rezultate bismo dobili kroz dvije godine.

Takođe, kako bismo ubrzali stvari, u prvostepenom postupku sudija pojedinac bi sudio umjesto tročlanog vijeća, čime se sprečava zastoj uzrokovan jednim predmetom koji uzurpira troje sudija. Tu želimo da ubrzamo stvari i rasteretimo sudijski kadar, da ga učinimo efikasnim, aktivnim, a samim tim dobijemo sistem koji će raditi mnogo brže. Drugostepenim postupkom i apelacijom i dalje će upravljati tročlana vijeća kao kontrolni mehanizam. Suština je da moramo “prokrčiti” sistem, dovesti ga u stanje odakle možemo da ga efikasno mijenjamo.

Govorili ste da Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) duže vreme nije štitila nacionalne interese Crne Gore, već je služila kao ispostava sličnih agencija van NATO sistema. Na koga mislite i kako je došlo do toga?

Mislim baš ono kako sam i rekao: na agencije koje nisu u NATO sistemu. Znate, Crna Gora je kao članica NATO u obavezi da poštuje sve sporazume i sve obaveze koje iz članstva proističu, a one su jasno definisane. Do rečenog je došlo dugogodišnjim urušavanjem ANB-a, urušavanjem same ideje nacionalne agencije za bezbjednost koja radi u interesu građana i po zakonu. Predugo svjedočimo praksama koje se baziraju na zloupotrebama službenog položaja i ovlašćenja, najčešće iz političkih razloga. Evidentne su bile brojne nepravilnosti i nezakonitosti, uključujući ilegalna i protivzakonita praćenja ljudi i mnogo drugog negativnog. Nastaviti s takvim postupanjem jednostavno nije opcija. Imperativ je obnavljanje bezbjednosnog sektora u Crnoj Gori kako bi se osigurali integritet, profesionalnost i prije svega drugog, zakonitost rada Agencije, uz poštovanje svih obaveza koje proizilaze iz punopravnog članstva u NATO.

U sklopu izmena Krivičnog zakonika planirate uvođenja femicida kao posebnog krivičnog dela. Smatrate li da će oštrija zakonska regulativa dovesti do smanjenja femicida? Šta je još neophodno učiniti?

Da, uvođenje femicida kao posebnog krivičnog djela predstavlja izrazito važan korak ka ozbiljnom pristupu suočavanju sa problemom nasilja nad ženama. Oštrija zakonska regulativa može imati pozitivan uticaj na smanjenje femicida iz više razloga. Prepoznavanje femicida kao zasebnog krivičnog djela omogućava pravosudnim organima da preciznije definišu i obrađuju ove slučajeve, što će rezultirati pravednijim i adekvatnijim kaznama za učinioce.

Međutim, oštrija zakonska regulativa samo je jedan dio rješenja. Pored toga, neophodno je preduzeti i druge korake kako bismo stvorili sigurnije okruženje za žene. Na prvom mjestu svakako su edukacija i podizanje svijesti o femicidu, to je temeljni korak. Jednako važna je i podrška žrtvama. Pružanje adekvatne podrške žrtvama nasilja, uključujući pristup sigurnim servisima, savjetovanje i pravnu pomoć, ključno je za njihov oporavak i sprečavanje ponovnog izlaganja riziku. Partnerstvo sa nevladinim organizacijama koje se bave pravima žena i borbi protiv nasilja je dragocjeno, i može doprinijeti efikasnijem suočavanju s problemom femicida. Suština je da je ovo veoma važna tema u koju mora da se uključi čitavo društvo.

Koliko je, po Vašem mišljanju, realna poruka pokreta “Evropa sad”, kako za Crnu Goru tako i za druge države u regionu?

Ne samo da je realna, već je i suštinska. Ne volim ideju da nešto nema alternativu, ali uvjeren sam da su alternative ovoj ideji one o kojima ne želimo ni da mislimo, koje nijedan čovjek s ovih prostora ne doživljava kao dobru ili poželjnu opciju. Poruka pokreta “Evropa sad” ne znači samo veće plate, penzije, socijalna davanja i slično. Ideja koja stoji iza toga je standard u najširem smislu, a cilj je oslobođen građanin, nezavisan, čiji izbori i odluke nisu uslovljeni ni partijskom ni nekom drugom pripadnošću.

Takođe, “Evropa sad” je poziv koji naglašava hitnost i prednost pridruživanja evropskim integracijama kao ključnog puta za politički, ekonomski i društveni napredak. Za nas integracija u EU nije svojevrsno protrčavanje kroz cilj, već usklađivanje sa visokim standardima demokratije, vladavine prava i ljudskih prava. I kao logičnu posledicu toga imaćemo ekonomske benefite kroz otvaranje tržišta, privlačenje stranih investicija i podršku razvoju infrastrukture i dostupnosti novih tehnologija.

Važno je istaći da se u temelju poruke “Evropa sad” nalazi i ideja regionalne saradnje među državama Balkana. Zajednička budućnost u EU je najbolji način za prevazilaženje regionalnih izazova i izgradnju stabilnog i prosperitetnog regiona. Mi, svi zajedno, više zaista nemamo vremena za gubljenje.

U kom je stanju crnogorsko društvo danas? Koliko je polarizovano i koliko je popis stanovništva raspalio određena identitetska pitanja i razlike?

Crnogorsko društvo, kao i svako drugo, prolazi kroz dinamične promjene i suočava se s različitim izazovima. Ako bismo realno sagledali stvari, mogli bismo zaključiti da je nakon disolucije SFRJ crnogorsko društvo prešlo ogroman put. Da je to danas, bez obzira na dinamiku koja je dovela i do određenog društvenog zamora, u mnogim aspektima mnogo bolje društvo nego što je to bilo ranije.

Identitetska pitanja i razlike su uvijek osjetljiva tema, ne samo u Crnoj Gori iako smo mi paradigmatski primjer “vrućeg dinarskog mentaliteta”, ali mislim da je to prenaglašeno jer živimo u vremenu kada je senzacija najtraženija “roba”. Niti su odnosi u samom društvu loši, niti su problemi koji postoje nerješivi, niti su razlike nepremostive, kako se to, nažalost, nerijetko pokušava predstaviti. Mislim da su takve slike koje se forsiraju, ne samo u odnosu na Crnu Goru već uopše među društvima, politički upotrebljive simplifikacije bazirane na stereotipima.

Aktuelni popis stanovništva može dodatno doprinijeti percepciji polarizacije, ali izazovi koje smo kao društvo prevazišli u poslednje tri decenije svjedoče da smo mi, u stvari, daleko zrelije i razumnije društvo nego što bi se na osnovu političke buke dalo zaključiti. Kada se magla politike razmakne, ipak smo mi društvo koje obnavlja dijalog i teži zajedničkim rješenjima na korist zajednice. Imam slobodu reći da je mala Crna Gora danas identitetske podjele poprilično prevazišla i orijentisani smo na zajedništvo i ekonomski prosperitet.

Izjavili ste nedavno: “Šaljem apel crnogorskim sudovima da svako vrijeđanje i nepoštovanje države Crne Gore i njenih građana sankcionišu na najstroži mogući način i sa što više zatvorskih kazni”. Smatrate li da je to zaista dobar način da se uspostavi poštovanje jedne države (ili uopšte poštovanje) u javnom prostoru?

Važno je razumjeti da očuvanje poštovanja prema državi i njenim građanima predstavlja izazovnu temu koja zahtijeva pažljivu ravnotežu između slobode izražavanja i odgovornosti. Kontekst mog apela crnogorskim sudovima odnosi se na onaj mali broj realnih učinilaca djela koja možemo shvatiti kao nepoštovanje, a ne nikako kao želja za nekom vrstom “lova na vještice” ili opresije jer je važno znati da sloboda izražavanja predstavlja ključni stub demokratije. Uspostavljanje poštovanja prema državi najbolje se postiže kroz edukaciju, visok socio-ekonomski standard i osjećaj slobode, sigurnosti i zadovoljstva življenja građana u toj državi. Ali uvijek će postojati onaj realno mali broj ljudi koji s namjerom vrše djela za koja je propisana zakonska kazna.

U skladu s tim, smatram da je važno raditi na izgradnji društva koje podstiče raznolikost mišljenja, a istovremeno priznaje potrebu za odgovornošću u javnom izražavanju.

Rekli ste u aprilu prošle godine kako se razmišlja da će, ukoliko Srbija ne izruči Svetozara Marovića Crnoj Gori, Crna Gora uvesti recipročne mere i da više neće isporučivati lica koje potražuje Srbija. Koliko taj slučaj opterećuje međusobne odnose? I ima li tu nekih novosti?

Na početku, važno je istaći da je Crnoj Gori na putu EU integracija najznačajnije Poglavlje 23, koje se odnosi na pravosuđe i temeljna prava, kao jedno od najizazovnijih i najsloženijih poglavlja, a brzina i trajanje pregovaračkog procesa u ovoj oblasti direktno utiču i na napredak u drugim aspektima pregovora sa Evropskom unijom. Prethodna Vlada svojim djelovanjem dovela je do stagnacije na EU putu, što ova Vlada od prvog dana ispravlja, a reciprocitet bi u tom kontekstu bio poguban po naše evropske integracije.

Što se tiče slučaja Marović, Crna Gora je uradila sve što je bilo u domenu naših pravnih mogućnosti, više puta smo slali zamolnice i urgencije i sada je sve u rukama pravosudnih organa Republike Srbije. Međutim, nećemo potezati pitanje reciprociteta u odnosima sa Republikom Srbijom, jer – osim navedenog, kao i činjenice da je međunarodno-pravna saradnja u krivičnim stvarima u svim ostalim predmetima zaista sjajna – naš cilj jesu najbolji mogući odnosi dvije zemlje, što već predugo nije slučaj.

Ergo, Crna Gora će se u svojim postupcima uvijek voditi koliko principima prava toliko i dobre namjere i poštovanja, a pruženu ruku i isti takav odnos očekujemo i s druge strane, jer samo uz međusobno poštovanje i saradnju možemo izgraditi stabilne i dobre odnose između naših zemalja.