"Jesam Balkanac i ne bih to menjao nizašta drugo. Ali istovremeno pokušavam da osvestim šta to meni znači. Ne volim fundamentalne pripadnosti bilo čemu, ne volim kada se stvari navodno ‘podrazumevaju same po sebi’. Volim Balkan, ali kako Marija Todorova kaže, bez potrebe da budem ponosan na njega, niti da ga se stidim. Ali, ajmo malo biti ponosni!"
U reagovanju na moj tekst Midžić izjednačava Mladu Bosnu i Sarajevski atentat sa VMRO-ustaškom zavjerom i atentatom u Marseju. Iste su to stvari, kaže Midžić, samo što Vladu Černozemskog Crnjanski i Bazdulj ne bi glorifikovali. (To za glorifikaciju je tačno.) Iz ovog izjednačavanja proizilazi sve ostalo: Midžićevo pristajanje uz maksimu da je svaka (realno postojeća) Jugoslavija zapravo Srboslavija odnosno izjednačavanje jugoslovenstva kojeg simbolizuje, recimo, Miloš Crnjanski (ili Andrić ili čak Njegoš) sa velikosrpstvom i sa četničkom kamom. Uvođenje kame je najtelalskiji momenat u Midžićevom reagovanju; on koji ne vidi kontinuitet između dviju Jugoslavija, htio bi maltene da poveže Crnjanskog sa Srebrenicom
Najočiglednija besmislica je Midžićeva teza o sahrani jedne (monarhističko tradicionalističke) Jugoslavije, čiji je simbol u pozitivnom i negativnom smislu bio Crnjanski, i rođenju druge, ristićevske socijalističko-internacionalističke, da bi potom tvrdio da Jugoslavija nije ni rođena?! To je svakako zbog toga što je ristićevska generacija svojom ideološkom opijenošću u temelje te "nerođene" (nadrealističke?) Jugoslavije ukopala i uređaje njenog samouništenja
Nobelovac i jedan od najboljih posmatrača epohe u ovom romanu-intervjuu "prolazi" kroz svoj opus, ali i kroz burne istorijske i intimne prilike u kojima je nastajao
"Praxisa" danas nema niti ga može biti. Drugačija su vremena i kontekst je različit. Čini se, ipak, da strahovanja dežurnih ideologa (zapravo njihovih nalogodavaca) od toga "zmajeva sjemena" s protokom vremena nisu umanjena. Možda to nešto govori o potencijalu koji se u neka minula vremena razvio u jednoj svojedobno marginaliziranoj i onemogućenoj zajednici. A možda je u pitanju tek preventivna paranoja. Ili paranoja naprosto. Kako bilo, knjiga Božidara Jakšića ostaje nezaobilazna literatura za sve koji bi bez predrasuda htjeli vrednovati misaone dosege filozofije i društvene teorije u Drugoj Jugoslaviji
