Zamor materijala je u dugovečnim serijalima velika opasnost, ali uz pažljivo pristupanje domaćem zadatku rezultati mogu da zadovolje, samo treba pažljivo odmeriti razmeru “već viđenog” i svežeg
Bend koji je elektronski zvuk na velika vrata uveo u rokenrol mejnstrim, publici se obraća jednim od najtamnijih i najintenzivnijih muzičkih zapisa u dosadašnjoj karijeri
“Uža specijalnost” reditelja Egona Savina je da komad koji je pisan u jednom vremenu delikatno pomeri u pravcu našeg vremena, ali tako da drama ne izgubi kvalitete koje ima zahvaljujući svom kontekstu i da ti kvaliteti rezoniraju sa našim savremenim trenutkom. Ovaj pristup primenio je i u postavci Razvojnog puta Bore Šnajdera
“Koncept zajedničkog rada možemo pratiti kroz čitav dvadeseti vek, to je kreativnost koju podstiče zajedništvo, mislim da to nije neuobičajeno i da su pomaci, kad je reč o umetnosti, nastajali zbog relacija koje nisu bile uobičajene, bez obzira na kontekst. Verujem da se ne mogu stvarati vredna umetnička dela a da ne ispitujemo kako živimo, da ne praktikujemo različite odnose koji ne prate ono što su ustanovljene norme, kroz koje moramo svi da se snalazimo”
Tačno je pola veka otkad su Pink Floyd objavili The Dark Side of the Moon, jednu od najslavnijih i najuticajnijih rok ploča svih vremena. Sve što je jednom davno bilo rečeno na njoj – još uvek važi
Svako ima količinu laži koju je u stanju da proguta, pa i poslušno izgovori, zarad vlastitog probitka ili pukog opstanka. Kod Dubravke Ugrešić, očigledno, tolerancija na laž bila je veoma niska. I zato joj je Laž odgovorila svakom merom odmazde koja joj je bila dostupna
Dragoslav Mihailović se u svojoj – recimo to tako – apartnosti čitavog života nosio sa sablastima prošlosti bez ikakvog kompromisa, ali Mihailovićeva beskompromisnost počiva na supstanciji pravednosti, a s pravedničkom beskompromisnošću nemoguće je nositi se ukoliko ne postoji filter umetnosti
Čitajte Boru Šnajdera: Dođite u Jugoslovensko dramsko pozorište (ja sam Jugosloven po srodstvu...): nasmejaće vas, zaboleti. Ostaće vam od smeha knedla u grlu. Prepoznaćete tvoj mentalitet, mentalitet građana Beograda, građana Srbije. Primera srpskog mentaliteta u dramama Aleksandra Popovića ima napretek: “Moral u prahu... Strugana ekonomija... Mleveni humanizam... Zidamo i raziđujemo... Po srpskoj formuli: ćar plus fajda jednako šteta... Smežurao se narod kao da je prokuvan u ceđi... Svi složni od poslušnosti... Ostalo je mrtvo more i duša se u njemu prokurvala, i časti se užegle, i dostojanstva uskisla, i korota popala po njima kao inje...”
Nakon psihodeličnog triptiha Da li ste videli ovu ženu? Dušana Zorića i Matije Gluščevića i uzbudljive drame o želji za bekstvom Ovuda će proći put Nine Ognjanović, pred nama je i Mihailovićev film koji svakako zavređuje pažnju i od tri navedena naslova poseduje najveći komercijalni potencijal
Ovu predstavu pre svega treba posmatrati u kontekstu autorske saradnje Vladimira Tabaševića i Ivice Buljana u BDP-u. Onima koji su gledali i voleli predstavu Tiho teče Misisipi sigurno će se dopasti i Idiot
U konačnici, Usta puna zemlje su pre svega oproštajni film i kao takvog ga treba percipirati i vrednovati. Projekcija na zatvaranju 51. FEST-a bila je izuzetno prikladna, tim pre što je na istom festivalu, nepunu godinu ranije, Đorđević dobio nagradu “Beogradski pobednik” za životno delo
Jelić je bio lučonoša uvek na braniku pitkog, komunikativnog, urednog i poletnog repertoarskog filma. Uz sve to, počev od prvog rediteljskog rada dugog metra (čuvenog i besprekornog Bubašintera), Jelić je pokazivao zavidan stepen samosvesti i ubedljivo artikulisanog kontraelitizma
Među više od stotinu premijernih filmova lako je uočiti izvesne zajedničke sadržatelje koji u sasvim skladne rime dovode čak i geografski i pomalo i kulturološki udaljena ostvarenja nedvojbeno različitih autorskih profila. Kao što je to ove festovske zime slučaj sa jednim mladim srpskim filmom i jednim špansko-francuskim filmom
Pitanje da li je to što gledamo na Bitefu pozorište pratiće Ivana Medenicu do kraja njegovog mandata. Sa ove istorijske distance čini mi se da je Medenica upravo to i hteo – da pomeri granice našeg razumevanja pozorišta. U vreme intermedijalnih i transkulturalnih razmena i mešanja, granice svih umetnosti se šire i nastaju nove forme