Kroz porušeni Prozor prolazili su partizani, mladi tek stasali momci i devojke: u opancima i poderanim cokulama; u seljačkim gunjevima i delovima uniformi okupatorskih i kvislinških trupa; sa puškama i drugim oružjem svih kalibara i sistema. Išli su u kontranapad na Nemce i ustaše. Šef partizanskog saniteta Gojko Nikoliš piše: "Prolazi kolona pokraj kuća, a ranjenici je ispraćaju pjesmom i poklicima. Odmiče kolona uz brdo, a mene steže za grlo"
Dimitrije Vojvodić, komandant, tokom borbe je ubio svog komesara Smiljanića, koji je, opkoljen njemačkim trupama, htio da se preda. Bitka za Jajce je bila izuzetno teška, krvava... Drugog dana sam dobio visoku temperaturu; nisu znali je li tifus ili zapaljenje pluća. Poslali su me u Bukovaču, u bolnicu; preostale ranjenike su, u Mrkonjić Gradu, sutradan poklali četnici
Čuli ste za Titovo naređenje: Prozor mora pasti? Trebalo je zaustaviti neuporedivo jače njemačke, ustaške, italijanske i četničke jedinice kako bismo omogućili proboj partizana prema Jablanici i Neretvi. Prozor je bio opkoljen bunkerima i žicom. Bitke su vođene bukvalno za svaku ulicu. Oslobađali smo jednu po jednu... Luka Vučinić i ja smo prvi ušli u Prozor. Leševi svuda oko nas, zapaljene kuće... Išli smo krvavim ulicama kao u bunilu, zaboravljajući da je grad još uvijek pun neprijateljske vojske
