Dijelovi knjige Slavka Goldsteina ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ u izdanju Frakture iz Zaprešića (3): Autori knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’ šute o proboju i jasenovačkom raspletu. Zašto? Jer je jasenovački finale definitivni pečat nad poviješću ustaških logora. Tim završnim činom Jasenovac zauvijek potvrđuje sebe – od početka do kraja bio je pomalo svašta, ali po svojoj početnoj namjeni i brutalnom kraju bio je prvenstveno i daleko najviše logor smrti

Posljednju akciju u seriji ‘dizanja sela’ izvršili su jasenovački ustaše 13. listopada 1942., pod neposrednom komandom Ljube Miloša i pod nadzorom Maksa Luburića. Napali su srpska sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok na obali Save, oko dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Jasenovca. Na ovu akciju krajnje je ljutito reagirao general Glaise von Horstenau, delegat njemačkog Wehrmachta za Hrvatsku i Bosnu. Već od ljeta 1941. Glaise je u Zagrebu primao izvještaje svojih obavještajaca s terena kako će ustaški masovni zločini nad Srbima ‘pretvoriti cijelu zemlju u usijano vulkansko grotlo koje se neće moći lako ugasiti’. Kao bivši oficir austrougarske vojske, prilično je poznavao prilike u Hrvatskoj i Bosni, a bio je i pronicljiv promatrač. Imao je prijatelje među bivšim srpskim K.u.K. oficirima iz hrvatske i bosanske Krajine. Nikad kod Pavelića Glaise nije intervenirao u korist komunista, Židova ili Roma, ali je više puta zahtijevao da se prekinu masovne ‘čistke’ po srpskim selima, no tek je tu i tamo uspijevao da spasi pojedince.
Pavelić je prilično dugo imao Hitlerovu podršku za svoju genocidnu politiku protiv Srba. Tek kad su u ljeto i ranu jesen 1942. njemački generali koji su zapovijedali trupama na Balkanu javljali svojoj Vrhovnoj komandi da ne mogu izdvojiti nijednu diviziju za Istočni front, jer na njihovom terenu partizanski otpor neprekidno raste, čemu je dobrim dijelom kriva Pavelićeva nerazumna politika, Hitler je dopustio stanovite pritiske na Pavelića. Glaiseove pritužbe su učestale, a kad je čuo o ustaškom pustošenju po Crkvenom Boku i susjednim selima, njegovom strpljenju čaša se prelila. S jakom pratnjom odjurio je na lice mjesta. Od Pavelića je zahtijevao (i dobio) suglasnost da usput obiđe logor u Sisku, o kojem je mnogo toga već znao od svojih obavještajaca. Tu je razgovarao s protjeranim seljacima iz akcije ‘dizanja sela’ i u odjeljenju za djecu doživio stravičan prizor koji je u svom dnevniku nazvao Gipfelpunkt des Schrecklichen (vrhuncem strahote): vidio je izgladnjelu i izmučenu djecu na umoru.

Na licu mjesta u Crkvenom Boku Glaise je ustanovio da je iz tog i nekih okolnih sela u Jasenovac otpremljeno najmanje 1.000, a možda i do 2.000 stanovnika, da se po selima i u transportu orgijalo s nasiljem, masovnom pljačkom i ubijanjem. Po njemačkim izvještajima ubijeno je oko 100 muškaraca, po izvještajima lokalnih ustaških dužnosnika 26, a po Igoru Vukiću ubijenih nema. Iako je slučaj Crkveni Bok zapravo postao ključni povod za velike promjene u Jasenovcu i u cijeloj NDH, Vukić o tome piše samo vrlo kratko i šturo, naglašavajući da su svi seljaci (izuzev osmorice) nakon 12 dana iz Jasenovca bili pušteni svojim opljačkanim kućama i da im je iz logorske blagajne isplaćena stanovita naknada za počinjenu štetu. Ne kaže da je i taj bijedni minimum obeštećenja bio rezultat njemačkog pritiska.

Luburić se 19. travnja 1945. vratio u Jasenovac i odmah naredio: ‘Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!’ Uvečer 21. travnja sve zatočenice ženskog logora, njih oko 700 ili 800, pod jakom pratnjom izvedene su na stratište i poubijane. Muški su logoraši znali što ih čeka. Preko noći razradili su već ranije pripremljeni plan za pobunu i bijeg…

Na zahtjev njemačkih predstavnika da se Luburiću priredi javni sudski proces, Pavelić ga je u prosincu smijenio i protjerao u selo Šumec kraj Lepoglave. Ali promjene su bile i znatno obuhvatnije. Pavelić je bio već prethodno prisiljen smijeniti glavnog organizatora ustaškog terora Eugena Didu Kvaternika, svog dotadašnjeg miljenika, zapovjednika Ustaške nadzorne službe i glavnog ravnatelja državnog Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Zatim je prisiljen na ostavku i Didin otac Slavko, dotadašnji ministar vojske i vojskovođa NDH. Otac i sin Kvaternik protjerani su u azil u Slovačkoj.

Poslije rata u emigraciji je bilo svega nekoliko ustaša koji su s vremenom postajali spremni sami sebi i pred javnošću priznavati da je NDH bila zlo i da su i osobno bili akteri toga zla. Jedan od tih, koji je to možda najdublje spoznao, bio je Eugen Dido Kvaternik. Možda i nije sasvim paradoksalno da je veliki tvorac ustaškog zla, najveći pored Pavelića, postao i najrječitiji pokajnik. U tom duhu u Nikolićevoj ‘Hrvatskoj reviji’ u Buenos Airesu u godinama 1952. – 1961. objavljeno je više tekstova E. Kvaternika iz kojih je dr. Jere Jareb kao urednik izabrao nekoliko karakterističnih odlomaka i objavio ih u knjizi ‘Sjećanja i zapažanja’: ‘Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada… Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošloga rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnoga zločin, a s političkoga ludost… Zato našu odgovornost pred poviješću nitko neće moći izbrisati…’

Ustaška nadzorna služba raspuštena je 21. siječnja 1943. Njeni dijelovi pripojeni su Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, a glavni ravnatelj postao je dr. Filip Crvenković sa zadatkom da dozirano ublaži teror nad Srbima. Transporti Srba u Jasenovac su zamrli. Luburićev zamjenik Ivica Matković vršio je dužnost zapovjednika logora sve do 25. ožujka 1943., kad je nastupio novi zapovjednik, student teologije i ustaški poručnik Ivica Brkljačić. (…)

Jedno vrijeme Luburić je djelovao preko Brkljačićeva nasljednika Šakića, svog šogora, a u ranu jesen 1944. preuzeo je punu komandu. U rujnu 1944. opet su zaredali grupni transporti zatočenika u Jasenovac. Stigao je i jedan veliki transport zatočenika iz kaznionice u Lepoglavi koji je odmah otpremljen na stratište. Luburić je 20. rujna dao ‘očistiti’ selo Lipovljane, iz kojeg je u Jasenovac odvedeno 177 muškaraca i žena. Vukić bilježi da se ‘u Lipovljane odmah vratilo devet odvedenih. O sudbini ostalih nema previše pouzdanih podataka, osim da se nisu vratili iz logora’. To je Vukićev eufemizam kad mora reći bar djelić istine o pravom karakteru Jasenovca, pa pribjegava najblažim mogućim formulacijama da bi izbjegao krutu istinu. A u spomenutoj Buljan-Horvatovoj knjizi morao je nedvojbeno vidjeti da su svi dopremljeni Lipovljani ubijeni u Jasenovcu i nije trebao petljati da ‘nema previše pouzdanih podataka’.

Prema autentičnom dokumentu ‘Indeks paketarnice’, koji su u svibnju 1945. u ruševinama demoliranog jasenovačkog Logora III pronašli članovi Zemaljske komisije Hrvatske za zločine okupatora i njegovih pomagača, u tom su logoru posljednjih dana 1944. godine bila najmanje 3.502 logoraša i logorašice. Broj je svakako i veći, jer se popis odnosi samo na logoraše koji su imali pravo na primanje paketa i pisanje dopisnih karata iz logora. Četiri mjeseca kasnije, oko 20. travnja 1945., u istom logoru bilo je još nešto manje od 2.000 logoraša i logorašica. To bi značilo da ih je tijekom četiri mjeseca ubijeno najmanje 1.500, ali ih je u tom razdoblju ubijeno mnogo, mnogo više. ‘Od kraja rujna pa do Nove 1945. godine odvodili su svake noći po 200 i više zatočenika na Granik ili u Gradinu, gdje su ih ubijali i bacali u Savu. Svaki dan su dolazili novi zatočenici, a brojno se stanje ipak nije smanjivalo’, svjedočio je Adolf Friedrich u knjizi ‘Sećanja Jevreja’.

Preživjeli logoraši tvrde da neki dopremani transporti više nisu evidentirani, jer su uhićenici išli direktno na stratište. Velike mase leševa bile su spaljivane na mjestu gdje su danas humci oko spomenika. Do veljače 1945. dva su manja transporta logoraša još otpremljena kao radna snaga u Njemačku, ali je zatim i to prestalo. Jedan je transport otpremljen u Lepoglavu, pa se u panici općeg ustaškog povlačenja drugi transport i vratio iz Lepoglave, na likvidaciju u Jasenovac koji je do kraja ostao glavno ustaško stratište.

Tako su jasenovački logori s Luburićem na čelu krenuli u svoje posljednje mjesece. Potkraj 1944. Luburić je postavljen za zapovjednika obrane središnjih dijelova Bosne i Hercegovine od nastupajućih partizana. S tog položaja opet harači masovnim hapšenjima i otpremanjem u Jasenovac, gdje velike grupe, kao i nekad, odlaze u smrt. Ustaška posada počinje se spremati na likvidaciju logora. U radnim grupama koje postaju nepotrebne smanjuje se brojno stanje starom jasenovačkom metodom – likvidacijom. Židovi su navodno opet prioritet, jer među ustašama vlada mišljenje da su najopasniji kao poslijeratni svjedoci koji će pričati po cijelom svijetu što je zapravo bio Jasenovac.

U okviru napada na komunikacije njemačke vojske koja se povlačila iz Grčke i s cijelog Balkana, saveznička avijacija krajem 1944. i početkom 1945. u više je navrata bombardirala mostove i željezničke veze oko Jasenovca i u Novskoj. U napadu 30. ožujka 1945. najjače je bombardiran ustaški Logor III na rubu Jasenovca. Nije ustanovljeno tko je i zašto naredio takvu akciju savezničke avijacije na jasenovački logor. Po nekim mišljenjima, sugestija je potekla iz partizanskih izvora koji su držali da će bombardiranje biti efikasna prijetnja i djelovati demoralizirajuće na ustašku posadu. Pogođena je zgrada zapovjedništva, električna centrala i još nekoliko objekata u kojima su bili proizvodni pogoni logora. Poginuo je neutvrđeni broj logoraša, a vjerojatno i nešto manje pripadnika ustaške posade. Vukić tvrdi da je logor skoro u potpunosti bio razrušen avionskim bombardiranjem, a ne ustaškim minama posljednjih dana uoči povlačenja, što nije točno. Treba samo pogledati fotografije snimljene 11. i 18. svibnja 1945. na kojima je logor u ruševinama kakvih nema bez masovnog bombardiranja sa stotinama letećih tvrđava, kao što je bilo u Coventryju i u Dresdenu, pa je očigledno da je glavno rušenje Logora III obavljeno ustaškim miniranjem i paležom prije njihovoga povlačenja.

Luburić se 19. travnja vratio u Jasenovac i odmah naredio: ‘Za tri dana logora više ne smije biti. Počistite sve!’ Kretanje po logoru strogo je ograničeno, uređaji su demolirani, nastambe minirane i većinom odmah srušene. Uvečer 21. travnja sve zatočenice ženskog logora, njih oko 700 ili 800, pod jakom pratnjom izvedene su na stratište i poubijane. Nijedna se nije spasila. U ispražnjeni ženski logor dovedeni su muški logoraši, njih oko 1.100. Vidjeli su da je logor u likvidaciji i znali su što ih čeka. Preko noći razradili su već ranije pripremljeni plan za pobunu i bijeg. U 10 sati prije podne, na dogovoreni poziv glavnog organizatora pobune Ante Bakotića ‘Naprijed drugovi!’, oko 600 logoraša krenulo je u proboj. Oružje su im bili stolarski noževi, čekići, letve, nasuprot do zuba naoružane ustaške posade. Pod mitraljeskom vatrom iz stražarnica, bunkera i osmatračkih tornjeva 90 se logoraša iz Logora III probilo do prvih šumaraka i spasilo živote, a oko 500 palo je pokošeno unutar logora i na brisanom prostoru izvan žice i prije šume.

Poslije proboja u logoru je ostalo još oko 460 logoraša koji zbog bolesti ili iznemoglosti, zbog straha, rezignacije ili krive računice, nisu sudjelovali u pobuni i proboju. Ustaše su ih u bijesu, istoga dana, skoro sve poubijali. Preživjelo ih je svega osam koji su se uspjeli sakriti u ruševinama miniranih logorskih zgrada i dočekati partizane.
Intenzivna mitraljeska i puščana paljba koja je za vrijeme proboja 22. travnja odjekivala iz Logora III bila je upozorenje kožarcima u Logoru IV da su i oni sada na redu. Smješteni odvojeno, u samome mjestu Jasenovac, imali su dobar pregled zbivanja i znali su da je totalna likvidacija u toku. Bilo ih je tada 147 logoraša, najviše Židova. Već nekoliko tjedana imali su pripremljen plan za kolektivni bijeg po kojem su 22. travnja uvečer u 20 sati, raspoređeni u četiri desetine, s alatom kožare kao oružjem, izvršili sinhroni prepad na ustaške stražare. Ubili su trojicu iz ustaške posade, ali velikom su većinom poginuli dok su se probijali iz žice, kraj stražarnica i bunkera u selu i oko sela. Spasilo se svega 12 bjegunaca iz jasenovačkog Logora IV.

Nakon petogodišnjeg istraživačkog rada kustos Đorđe Mihovilović iz Spomen-područja Jasenovac i kustos Dejan Motl iz Spomen-muzeja u Novoj Gradini objavili su 2015. impozantnu knjigu ‘Zaboravljeni – knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima’. Na 905 stranica teksta, dokumenata i fotografija objavili su imena, prezimena, prilično podrobne biografije, kod većine i izjave svih jasenovačkih logoraša koji su se spasili probojem ili na drugi način preživjeli posljednje dane ustaškog logorskog sustava Jasenovac. Očigledno se radi o dosad najtemeljitije istraženoj i opisanoj jasenovačkoj apokalipsi iz finala i epiloga u travnju 1945. Prema Mihoviloviću i Motlu, tih je dana bilo ubijeno oko 1.800 logorašica i logoraša, a ukupno ih je 169 preživjelo: 90 probojem iz Logora III, 12 iz Logora IV, 15 koji su 24. travnja živi dočekali oslobođenje logora u Staroj Gradiški, 6 koji su preživjeli likvidaciju logorskih ekonomija, 8 koji su se sakrili u ruševinama Logora III za vrijeme proboja, 2 koja su dan prije uspjela pobjeći iz tog logora, 22 logorašice i logoraša iz ustaške bolnice u Jasenovcu i Brzog sklopa koje su ustaše prilikom povlačenja povukli sa sobom i 14 koji su preživjeli likvidaciju istražnih zatvora u mjestu Jasenovac. Ovaj spisak, nakon mnogo godina nagađanja o brojkama preživjelih, napokon se može smatrati definitivnim ili barem vrlo blizu definitivnoga.

Baveći se posljednjim tjednima i danima jasenovačkih logora, Igor Vukić prilično detaljno opisuje zračne napade na logor i okolicu, kažnjavanje partizanskih suradnika i njihovih obitelji, čak i vjerski život zatočenika. Gotovo u potpunosti šuti o proboju iz dvaju jasenovačkih logora, iako su baš to bili najdramatičniji događaji posljednje jasenovačke faze, a na svoj način i cjelokupne četverogodišnje logoraške povijesti. O tome piše tek jedan šturi pasus i citira šest redaka iz netočnog opisa jednog ustaškog poručnika. Usput konstatira da bi ‘zadnje dane trebalo kritički ispitati’, kao da to već nije vrlo opširno preispitivano u stotinama ranijih tekstova, a najtemeljitije i vjerojatno konačno u knjizi kustosa Motla i Mihovilovića. O proboju i jasenovačkom raspletu šute i ostala tri autora knjige ‘Jasenovački logori – istraživanja’. Zašto? Jer je jasenovački finale zapravo definitivni pečat nad poviješću ustaških logora. Tim završnim činom Jasenovac zauvijek potvrđuje sebe – od početka do kraja bio je pomalo svašta, ali po svojoj početnoj namjeni i brutalnom kraju bio je prvenstveno i daleko najviše logor smrti. Time se ruši osnovna teza Igora Vukića i njegovih istomišljenika, pa njihovo tendenciozno prezentiranje probranih detalja ne uspijeva narušiti osnovnu istinu i postaje uzaludno.

( Poslednji dani Logora smrti, www.portalnovosti.com, 28. ožujka 2016.)