Dodatno

Tribina – 4. deo

Razgovor za stolom: Jugoslavija koja se nije raspala

 

Razgovor za stolom:
Jugoslavija koja se nije raspala

Šta je to što je ostalo nakon Jugoslavije i nakon tog perioda devedesetih za koji se zapravo pokazalo da u suštini i nije baš tako uspeo, kao što su nacionalisti mislili


TEOFIL PANČIĆ: Šta nam ostaje nakon Jugoslavije? Dakle, trenutkom – koji naravno nije trenutak nego proces, razume se – raspada te zemlje i načinom na koji se raspala i strašnim posledicama koje su nastale, zapravo je počela da vlada jedna vrsta, manje-više svugde, mada uz sve moguće stilske i ostale razlike politike sećanja ili zaborava i politike identiteta, koja je na neki način insistirala na jednom čvrstom i radikalnom diskontinuitetu koji je prolazio kroz um i srce svakog pojedinca i pojedinke i šta si bio ili bila, a šta si sada i šta imaš biti ubuduće.

U jednom momentu setio sam se da sam ja nekih tamo godina. 1992, 1993, onako potpuno zblanuto gledao jednu krajnje apolitičnu emisiju na HTV-u koja se zvala "Crno-bijelo u boji". I to je onako jedna emisija nostalgičnog žanra, jer tu se stalno vrtelo nešto kao bolja prošlost, pa se vrteli neki stari spotovi. Dakle, sve je vuklo na ono, što bi se reklo vranjanski, žal za mladost. I onda si tu imao Ivu Robića, pa si imao mladog Arsena Dedića, ali nisi imao Đorđa Marjanovića. Dakle, čak je i sama nostalgija zapravo bila etnički očišćena. Čak je i prošlost prikazana, dakle ono što jeste osnova nekakvog identiteta, retroaktivno je prikazana kao nešto što više nije, kao da je ono što se više nije uklapalo u sav taj monoetnički kulturni identitet, proglašeno za nešto što je ionako od početka bilo višak i što smo mi sad lepo operativnim putem odstranili, pa smo sada srećni i dobri.

Recimo, od 1990. godine imali smo neku vrstu apsolutne predominacije i to veoma agresivne u svakom smislu – bukvalnom, fizičkom, simboličkom, kakvom god hoćete – veoma tvrdih etno-nacionalističkih priča, imali smo činjenicu ratova, imali smo činjenicu u izvesnom broju godina bukvalno fizičke nemogućnosti komunikacije, da i ne govorim o tome da nije bilo razmene knjiga, filmova, predstava, bilo čega. Pogotovu mlađe ljude treba podsećati da je to bilo vreme kada još nije bilo ni interneta, mada je to bilo koliko juče. Jednostavno ako ti je neko postavio fizičku barijeru, onda je to – to. Jednostavno, preko se gotovo nikako ne može ili ako se može, onda se može preko jednog pola jugoistočne Evrope, da bi došao na onu tačku koja je zapravo udaljena sto kilometara od tvoje početne tačke, što su doduše isto tako neki ljudi radili, hvala bogu.

E, dakle, moje pitanje je, koje ne znam da li sada da upućujem jednom po jednom ili ako neko želi, neka se sam javi da počne, jeste zapravo: šta je to što je ostalo nakon Jugoslavije i nakon tog perioda devedesetih za koji se zapravo pokazalo da u suštini i nije baš tako uspeo, kao što su nacionalisti mislili. Dakle, mi vidimo da to sećanje baš i nije tako izbrisano i vidimo da zapravo, manje-više, sve ono što je relevantno u južnoslovenskim kulturama dan-danas i te kako komunicira, i te kako korespondira preko tih novih ili starih, sasvim svejedno, etničko, državno, ne znam sve kakvih granica.

Dakle, kako mi danas definišemo i redefinišemo te svoje identitete, šta je to što mi jesmo i šta je to što nas tako povezuje da nas te države i njihovi raspadi ne mogu rasturiti? Je li to jezik, je li to nasleđe, šta je to? Kako vi to vidite?

U PUBLICI: Nebojša Popov, Dušan Makavejev,…

MILJENKO JERGOVIĆ: Ja zapravo ne mislim da se Jugoslavija raspala. Jugoslavija je nestala kao državno-politička činjenica. Jugoslavija je nestala kao što mislim biva ukinuta Služba društvenog knjigovodstva u većem dijelu Jugoslavije i sad umjesto ličnih karata jedno vrijeme se moraju nositi pasoši, a bogami više ni te potrebe nema, jer se svugdje može doći sa ličnom kartom. Dakle, to je politička strana stvari.

Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i, recimo, sličnih istorijskih i predistorijskih iskustava, to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcioniše. Pri tome, da se razumijemo, funkcioniše i u pozitivnom i u negativnom smislu. U pozitivnom smislu funkcioniše na taj način da čak više ni nacionalisti u Zagrebu, kad Mirjana Karanović igra u nekom hrvatskom ili bosanskom filmu, to ne doživljavaju kao stranoga glumca koji igra u nekom hrvatskom ili bosanskom filmu, nego je to nešto što je izvan priče, nešto što je maltene kao što je bilo nekad. Ove godine je, recimo, Zlatnu arenu posve neprimijećeno, da niko tome ni komentar nije posvetio, dobio Bogdan Diklić za ulogu u filmu Danila Šerbedžije. Niko nije primijetio da je Zlatnu arenu dobio beogradski glumac, opet nakon dvadeset godina.

ANTE TOMIĆ: Rođen u Bjelovaru.

…Branka Petrić i Branko Cvejić

MILJENKO JERGOVIĆ: Dobro sad to. Dakle, to je neka stvar koja je onako manje-više legla i koja je manje-više normalna. Isto tako, ne treba još nešto zaboraviti. Jugoslavija se kao raspala, ali Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se napadale uz melodiju, muziku i pjesmu – spomenuću samo jedno ime, nije pravedno što ću samo jedno ime spomenuti, ime Dragane Mirković – istovremeno su se ista ta Hrvatska i ista ta Bosna i Hercegovina branile uz muziku Dragane Mirković. To je dakle muzika ljudi koji su ratovali i na jednoj i na drugoj strani fronta. Šta to govori? To govori, između ostalog, da Jugoslavija u kulturnom smislu ne samo da se nije raspala nego da se ne može raspasti ni uz pomoć najgoreg nacionalizma. Danas u Zagrebu postoji niz takozvanih narodnjačkih klubova koji mene silno zanimaju. Ja nisam baš sasvim kukavica, a nisam ni najhrabriji čovjek na svijetu, ali ja se tamo ne usuđujem otići. Ne zato što se puca, nije to mjerilo, nego ja bih tamo mogao dobit batine, ako me neko prepozna. A mogao bih dobit batine ako me neko prepozna ne zato što sam Hrvat u prostoru gdje se sluša srpski turbo-folk, nego zato što sam slab Hrvat u prostoru gdje veliki Hrvati slušaju svoju muziku. Naime, turbo-folk je u Hrvatskoj muzika velikih Hrvata. To također govori i o Jugoslaviji i o jugoslavenskom naslijeđu i o tome da ovu temu zapravo možemo sa više strana depatetizirati.

Šta je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom, moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo. I tu se u osnovi nije ništa promijenilo, osim što je nivo prosvijećenosti drastično otišao u vražju mater. Ali to je otišao gotovo linearno, gotovo kao da se pod pod nama provalio, pa smo otišli sprat niže, ravno u podrum.

ŽELIMIR ŽILNIK: Ja sam ovde najstariji među vama, pa prosto moram da kažem jedno iskustvo koje će možda biti neobično da čujete. U mom sećanju nekadašnja kulturna komunikacija između Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Skoplja i Podgorice i ova današnja nije bogzna kako različita. Čak smo možda sada u nivou komunikacije i nešto brži, bolje informisani nego nekada. To je znak da su te nacionalne kulture i u Jugoslaviji imale svoj identitet, s jedne strane, a s druge strane da su čak imale i različitu politiku. Mi koji smo bili onda na kulturnoj sceni, često smo koristili taktiku da tražimo liberalnije sredine da bismo predstavili neki naš rad. Mnogi filmovi rađeni su u Beogradu, ako su ovde nailazili na tenzije, nastojali su da imaju premijeru negde gde je u tom momentu bila nešto liberalnija klima. Ta kulturna praksa na neki način širila je jedan prostor, u to vreme smo govorili – prostor slobode.

Ove godine u Zagrebu se desilo nešto što mi stariji nismo očekivali da će se desiti – jedan ogroman festival sa 85 filmova iz eks-Jugoslavije iz vremena od 1945. do 1990. u jednom sjajnom izboru italijanskog kritičara Serđa Đermanija. On je izabrao ne samo one filmove o kojima se govori kao o kritičkim filmovima, nego zaista kvalitetna umetnička dela raznih autora, raznih žanrova, koji su se gledali neverovatno mnogo. I mi preživeli filmski radnici smo pozvani, sedeli smo za jednim stolom. Ja sam, recimo, prvi put u životu razgovarao sa Fadilom Hadžićem, sa Eduardom Galićem i Veljkom Bulajićem. Jer, u ono staro vreme s Veljkom Bulajićem razgovarao sam samo na sudu. Prosto, on je mene opanjkavao da sam društveno štetan, da pravim štete i da sam ideološki i u svakom pogledu nepodoban. Ja sam ga tužio za klevetu, imao sam veliki sudski proces. A Eduard Galić i Fadil Hadžić kao mejnstrim autori su bežali od mene i od Lordana Zafranovića i Karpa Godine, dok su nas sad u Zagrebu grlili.

E sad, šta hoću da kažem? Da su kulturni prostori zapravo jedan prostor koji potpuno prirodno postoji i tradicionalno postoji. Svi mi znamo da je Crnjanski Roman o Londonu objavio u Zagrebu prvi put, da je Krleža ovde izdavao časopis itd.

Međutim, uz prihvatanje činjenice da je potpuno ispod žita to bratstvo i jedinstvo, pogotovu u jednom kulturnom i trgovačkom miljeu već ponovo iskrslo, jedna stvar koja je, čini mi se, bitna i vrlo važna ostala je tabuizirana i ni u jednoj od novouspostavljenih država zapravo se niti pominje niti analizira, a to je činjenica da je pored ovih emotivnih stvari u raspadu Jugoslavije važan motiv i važna energija bila nova klasna podela i stvaranje nove pljačkaške vladajuće klase. Toj pljačkaškoj vladajućoj klasi, koja se u svim republikama sastoji od ratnih profitera, ratnika i ratnih bubnjara, mnogo je stalo da i dalje drži tabuizirano ono što je u Jugoslaviji kao ideji i kao konceptu bio potencijal u jednom procesu i realizovan. Taj potencijal je bio ne samo ekonomski uspeh, prosperitet i viši standard, nego i jedan specifičan koncept, drukčiji nego u Sovjetskom Savezu, Istočnoj Nemačkoj i Albaniji. To je bio koncept da su naši ekonomski subjekti imali pravo da u odnosu na svoju kreativnost i vrednoću razvijaju proizvodnju, komunikaciju na tržištu sa inostranstvom i tako dalje, tako da je tokom tog perioda samoupravljanja, kao jednog važnog dela jugoslovenskog socijalističkog koncepta, došlo do enormnog ekonomskog rasta te Jugoslavije.

Sve ove priče da je Jugoslavija ostavljena u ogromnim dugovima, kada su ove nove republike, odnosno nove države, smešne su kad pomislimo da su ne samo svaka pojedinačno zaduženija nego bivša Jugoslavija, nego su nove elite i rasprodale društvena bogatstva. Potpuno su profućkale društvena bogatstva.

S jedne strane, ne pominjanje toga, a s druge strane, stigmatizacija antifašizma i antifašističkog rata, a rehabilitacija kvislinga ima za glavni cilj da kompromituje tu jedinu stvar sa kojom bismo svi mi ponosni mogli da govorimo da smo bili deo te zemlje. Zašto? Zato što se onda kaže: ma to je komunistička izmišljotina. Nije bilo ni radničkog samoupravljanja…

Sramota je, koliko god zbog toga što se ćutalo kada se Vukovar rušio, što se ćuti i nad činjenicom da je nemoguće danas ući u Evropu sa rehabilitacijom fašističkom, kvislinškom. To je nemoguće, razumete. To će se pojaviti kao jedna od 4500 tačaka kad se bude ulazilo u Evropu.

Još jednu stvar da vam kažem. Razume se, ja bez ikakvog kompleksa mogu da se sećam svega iz Jugoslavije, zato što sve što sam osećao kao da mi smeta ili da je nepravda, nisam prećutao i bio sam spreman kao i mnoge moje kolege – vidim sad tu Makavejeva – da snosim te konsekvence. Ali snoseći te konsekvence i bivajući stigmatizovan od jednog važnog dela vladajuće elite, od dobrog dela elite, mi smo znali živeći u inostranstvu ili bežeći iz Jugoslavije u inostranstvo potencijal tog jugoslovenskog tadašnjeg koncepta. Nemojte imati iluzije da bismo se Makavejev u Francuskoj ili ja u Nemačkoj osećali prijatno kad bismo rekli: ne identifikujemo se sa Jugoslavijom.

Zašto? Zato što je ceo gradski svet u toj zemlji video zapravo jedinu otvorenu socijalističku zemlju, drukčiju nego one dogmatske, čije su granice otvorene, koja ima hrabrosti da pušta svoje građane da izađu napolje i da se neće desiti ono da svi izađu, pa da nema ko da ostane da ugasi svetlo i tako dalje.

I u tom smislu hoću da vam kažem zato što sam možda pripadnik jedne sasvim druge generacije nego kolega Tomić, ne stidim se ni danas da kažem da sam bio deo tog jugoslovenskog miljea.

ANTE TOMIĆ: Malo je teško govoriti nakon ovakvog nadahnutog istupa. Zapravo, to je točka u kojoj bih se ja potpuno složio. Zapravo sam htjeo odgovoriti Muharemu, koji je maločas rekao kako bježimo iz političkog u privatno i kako su ljudi sentimentalni za vremenom kad su bili imućniji, kad su dobivali stan. To nije privatno. To je naprosto bila politička činjenica. I ja mislim, ako nam je išta – a mislim da je vrijedno štošta – da je možda najvrednija uspomena na Jugoslaviju, to neko vrijeme te možda prisiljene ljudske jednakosti, taj socijalizam koji nas je naučio da plavi i bijeli ovratnici mogu stanovati vrata do vrata, u istoj zgradi.

TEOFIL PANČIĆ: Ali, je li to uspomena na Jugoslaviju ili je to uspomena na socijalizam? Jedna od stvari koje sam hteo da pitam onoga ko se oseti pozvanim da odgovori jeste upravo to da li mi, pošto malo ko od nas uopšte pamti neko predsocijalističko vreme itd., dakle da li mi uspomene na Jugoslaviju uopšte možemo da odvojimo od uspomena na socijalizam ili je to jedno nerazmrsivo, neodvojivo klupko. Dakle, da li je to jedna te ista priča?

MUHAREM BAZDULJ: To je, naravno, osim za ljude koji su na primjer rođeni 1918, u privatnom smislu nerazmrsivo. Međutim, u ovom društveno-političkom smislu jeste razmrsivo. Meni je drago da se ova i tribina i predstava, koja je bila povod, ne zove "Rođeni u SFRJ", nego se zove "Rođeni u YU". Jer, taj kontinuitet postoji. Evo, meni je to privatno strašno drag primjer zbog mnogo čega. Ivo Andrić je bio zamjenik ministra vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije, poslanik kraljevski u Berlinu, koji je prisustvovao potpisivanju Trojnog pakta i koji je poslije Drugog svjetskog rata, između ostalog, ušao u Komunističku partiju itd. Oni koji ne vole Andrića, koji opet na tipično naš, regresivno-privatni i tračerski način prilaze svemu, gledaju u tome čistu ljudsku niskost i pragmatizam. Međutim, ako čitamo razgovore sa Ljubom Jandrićem, ono što je Andrić kao mladobosanac, ja u tome, kako god to možda i naivno zvučalo, ipak vidim nastavak vjere u ideju koju je u tom momentu nosila Komunistička partija. Međutim, ta ideja jugoslovenstva, mislim da je to važno, nije ingerentno komunistička.

TEOFIL PANČIĆ: Govorili smo i o toj nekoj vrsti nove represije, post-yu represije nad identitetima. Podsetilo me to, ima u onom meni lepom i dobrom filmu Turneja Gorana Markovića scena kada lik koji tumači Gordan Kičić kaže: "Ja nisam Srbin, ja sam glumac." Mirjana, kako ti to gledaš? Prisustvovao sam beogradskoj premijeri Grbavice, znamo kakvih je scena tamo bilo i slično, kada se tebi zameralo, dakle kada se od tebe tražilo da ne budeš glumica, nego Srpkinja, a to Srpkinja znači sad već nešto u nekakvom paraideološkom smislu u glavama tih ljudi. Kako ti sad smeš da glumiš silovanu Bošnjakinju i tome slično? Kako si se intimno branila od te vrste presije i nasilja?

MIRJANA KARANOVIĆ: Ja sam postala politički osvešćena osoba devedesetih godina. Pre toga, socijalizam ili kapitalizam, za mene su to bile nekako prilično apstraktne stvari. Razumem potpuno da postoje ljudi koji imaju jedan vrlo razvijen ili jedan vrlo definisan odnos prema sistemu i koji su i tada imali. Ja ili sam bila dovoljno mlada ili možda jednostavno nisam plivala u tome. Socijalizam je za mene prosto bio sistem u kome sam živela. I bio je onoliko dobar i onoliko nije bio dobar koliko je meni omogućavao da u tom mom životnom prostoru ostvarim ono što je meni potrebno. Ja stvarno nisam bila svesna šta je to bilo dok nije počelo da nestaje. Sećam se, ja sam bila jedna od onih koji su kao želeli da žive u kapitalizmu, zato što su to ti filmovi i ta kultura i zato što se mislilo da je to neki napredak, da će ti biti bolje ako živiš u kapitalizmu, a ne u socijalizmu koji je tako usran, i sad imaš milion primera zašto je to tako.

I onda dolazi ovo vreme u kome mi sad idemo ka tome. Alibi za te ratove bio je raskid sa tim nekim nazadnim sistemom komunizma i taj komunizam je zapravo kriv što se sad svi mi ovde ubijamo. I odjednom shvatim da sam stvarno naivka. Ja sam jedna od onih naivki koje iskreno, suštinski nisu uopšte razmišljale o nekom svom nacionalnom identitetu. I dan-danas nekako me zbog toga sramota. Stvarno, i tad me je bilo sramota, možda je to deo neke propagande, ali tad je mene bilo sramota da kažem – ja sam Srpkinja. Nekako, ja sam bila prvo glumica, žena, pa, ne znam, iz Jugoslavije, pa sve ostalo. Ali eto, možda sam bila naivna.

Tako i tada sam nekako mislila kad mi neko kaže – ja sam Hrvat ili ja sam ne znam šta drugo, to je meni nekako više geografsko određenje nego zapravo pitanje identiteta. Bilo mi je uvek žao ljudi koji sebe definišu u tom nekom užem smislu.

Meni se čini da je upinjanje, ta energija koja se troši, pogotovu od mladih ljudi i od svih, da je to – ja sam Srbin, ja sam Hrvat, ja sam Bošnjak ili šta ja znam – upravo obrnuto srazmerno značaju tog upinjanja. Jer, za mene je biti Jugosloven bilo upravo veličanstveno zbog mogućnosti da zapravo postojiš na jednom tako velikom raznolikom prostoru. I to je za mene bilo suština, da sam ja stvarno doživela Bledsko jezero i Ohridsko jezero kao naša jezera. I mislim, mi smo tamo bili. U mojoj glavi je taj prostor bio jako velik. To da li ću da idem na letovanje na Hvar, ili u Budvu, ili na zimovanje na Kranjsku goru ili dole na Ohrid, bilo je svejedno.

TEOFIL PANČIĆ: Dobro, ali onda bude što bude i onda ti neko kaže: slušaj, bre, ti si Srpkinja i nemoj ti meni da glumiš tu po kojekakvim sumnjivim filmovima tamo neke i da te zloupotrebljavaju. Kakav je tvoj odgovor?

MIRJANA KARANOVIĆ: Nemam ja taj odnos. Meni je sve to totalni idiotizam. Sećam se kad sam igrala u Zagrebu u Svedocima Vinka Brešana, da su tamo neki desničarski kreteni zamerali kako sad Srpkinja može da igra Hrvaticu. I sećam se, oni donose te novine i kažu: a, vidi, vidi, pa sad čitaju to, čitaju. Ja kažem: šta čitate, to su idioti. Ne treba uopšte da se baviš, ne treba uopšte da se određuješ prema njima. Ali ja vidim da je to nešto, da se mi stalno određujemo prema idiotima. Bilo je stotinu tih budala, koje su pokušale kao u Beogradu da mrze Grbavicu. Ja kažem – ali čekaj, tamo je bilo hiljadu i po, dve hiljade ljudi koji su aplaudirali, koji bi to voleli i koji nemaju ništa protiv. U tom smislu, neki put se ne osećam dobro, ali valjda će me proći.

Dobro, sad sam mnogo bolje nego ranije. Jedino što imam to su emocije. Naravno, možda ću jednog dana biti mnogo pametnija u tom nekom teoretskom smislu. Ja nisam potkovana, nemam te fusnote, stvarno se osećam užasno, kao neka neobrazovana, emotivna seljančica. Ali to je to. Kako se ja osećam, to što ja govorim, nekako gledam na to kao na neki prosek. Mislim, to je taj neki široki narod.

Mi nismo znali pozadinu svega, ni istorijat, ni kad je himna, ni to koje godine je prvi put taj izraz upotrebljen. Nismo ništa to znali. Ko je učio u školi – učio, ali generalno mi na to nismo obraćali pažnju, nego je bilo – grune himna, ti si ponosan. Kao, voliš bajaderu, pa šta te briga odakle je bajadera ili smoki.

Možda jeste terapija, ali osećam potrebu da mi to nekako stavimo na odgovarajuće mesto, da kažemo: u redu, dobro, OK, važi, neću više da se ljutim što nema te zemlje. Nema je pa gotovo. Al’ nemoj sad da me neko gazi, da me neko mlati zbog toga što sam ja to volela ili što bilo ko to kaže: jao, pa bilo nam je lepo. Odmah on: šta ti govoriš, to je bila tamnica naroda ili šta ti ja znam. Nego da kažemo: OK, pa dobro, sad imamo sve te svoje države, imamo svoje probleme, sad su se svi namirili, mislim, nema više greške, ajmo sad dobro i to će nekako da se gradi, ali ovo što je bilo, mislim pustite ga na miru, dajte da možemo da volimo to i da kažemo OK, u redu, možemo da plačemo neki put kad se sećamo. U redu je da budemo sentimentalni. U redu je. Eto, to bih volela da nekako dođemo svi do toga da kažemo, da se opustimo, eto.

Diskusije i pitanja

ZAGA GOLUBOVIĆ: Rođena sam pred kraj monarhije, živela sam dobar deo u dva sistema – jednom pretkomunističkom, drugom komunističkom i, na kraju krajeva, sad u ovom, ne znam kako se zove. Mislim da niko ne zna kako se ovaj sistem zove.


Ne možemo da odgovorimo na pitanje koje je postavljeno – šta je bila Jugoslavija – samo iz jedne generacijske perspektive. Mi moramo da vidimo šta je ona značila kroz svoje postojanje.

Ja ću samo na primeru koji najbolje znam, jer sam antropolog i od sedamdesetih godina pa nadalje vršim antropološka istraživanja, dok je bivša Jugoslavija postojala, po celoj Jugoslaviji sam to radila. Na primeru kulture, molim vas, kakva je kultura bila i što se tiče književnosti i što se tiče filmova – to zna Žilnik, i što se tiče slikarstva, na kraju krajeva. Mi smo možda prva socijalistička zemlja, takozvana socijalistička zemlja koja je dozvolila apstraktno slikarstvo. To nismo čuvali u podrumima kao što je to činjeno u Sovjetskom Savezu i u drugim realsocijalističkim zemljama.

Dakle, kad se izvrši poređenje, onda može da se da jedna realnija slika, ne samo emotivna. Možda i po izboru uglavnom pisci, glumci – ja sam antropolog-sociolog, pa sam na drugačiji način pristupala i vršila istraživanja, dakle, može da se oceni šta je vredelo u toj Jugoslaviji i šta bi moglo da ostane kao neka inspiracija. Na to je podsetio Žilnik.

Slučajno i Žilnik i Makavejev i ja smo govornici danas, od onih koji su u toj Jugoslaviji konsekvence trpeli za svoje kritičke filmove, stavove, pisanja i tako dalje. Prema tome, kad ja danas naglasim neke vrednosti te bivše Jugoslavije u poređenju sa svim drugim bivšim socijalističkim zemljama, a ne samo Sovjetskim Savezom, nego i Poljskom, pa i Češkom pre Praškog proleća i Poljskom pre Solidarnosti, mi vidimo da je Jugoslavija bila zemlja koja je najviše cenjena u svetu. Ja sam mnogo putovala. Gde god sam otišla, kad kažem da sam iz Jugoslavije, odmah sam dobijala i jak dignitet kao pojedinac, za razliku, recimo, od ljudi iz drugih socijalističkih zemalja.

Ono što smo imali u određenim oblastima – ja ne govorim o politici, politika je bila autoritarna, to je sasvim bezuvjetno. Međutim, to je bio umereni autoritarizam, mada ja to uzimam sa zrnom soli, ali bez obzira na to ipak taj umereni autoritarizam je davao više mogućnosti i nama koji se sa tim autoritarizmom nismo slagali da pišemo svoja dela, da pravimo filmove, snosimo konsekvence i rizike, ali da radimo. Imali smo veći prostor slobode.

Ja vam mogu reći da danas osećam manji prostor slobode za ono što radim, a radim na način na koji sam radila i onda – kritički posmatram ovo društvo u kojem živim. Neki dan sam čula od jednog mladića koji ima 18 godina da je on član omladinske jugoslovenske marksističko-lenjinističke organizacije. Za mene je to apsurd danas, jer marksističko-lenjinistička organizacija trebalo je davno da se ugasi, pre svega lenjinistička, a i ona neka dogmatska marksistička.

Dakle, takve obnove su besmislene. Ali ima nečega, recimo u kulturi, opet naglašavam jer mi je najpoznatija oblast, što bi moglo da nas trgne i da pokaže da bilo hrvatski turbo-folk ili srpski turbo-folk ili slovenački turbo-folk, on je turbo-folk – populistička kultura koja snižava vrednosti, ne samo opšte ljudske nego i kulturne vrednosti.

Ja sam sad nedavno završila kvalitativna istraživanja deset gradova Srbije putem intervjua, gde se pokazuje na kom nivou tragičnom su ljudi u kulturi. Bilo je ljudi, kad smo postavili pitanje šta je za vas kultura – kultura, pa nikad za to nismo ni čuli, niti smo razmišljali, niti nas to interesuje, ne znajući da bez kulture ne bi mogao da govori, ne bi mogao da se ponaša, ali vidimo kako se ponašaju mnogi.

Moramo vršiti poređenja, molim vas, da bismo znali šta od te zemlje vredi sačuvati, a ima nešto što vredi.

MILENKO IVANOVIĆ: Poslije priče gospođe Golubović, ovo mi malo liči kao pripremna sjednica trećeg zasjedanja AVNOJ-a. A predstava o kojoj se priča kao kulturno-obrazovni program u novom NOB-u.

E sad, Muharem mi je dao dobar šlagvort sa Ivom Andrićem. Čini mi se da će Jugoslavija i taj prostor prevashodno počivati na kulturološko-elitističkom konceptu. U slučaju Ive Andrića, Mile Stojić je dao možda jednu od najboljih definicija, tako je, čini mi se, definisao i jugoslovenski prostor iliti srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpsko-bosanski prostor zbog jezika. Kaže Mile Stojić za Ivu Andrića: jezik mu je srpski, podrijetlo mu je hrvatsko, a duša mu je bosanska. Na tom nivou i dalje će postojati taj jugoslovenski prostor.

A pitao bih prije svega pisce da mi kažu – ja jesam u neku ruku i jugonostalgičar – kako ćemo se odbraniti od toga da ovakve tribine i ovakve priče, kad gledate šta je literatura, koje je bogatstvo frizura, a zamislite da su došli oni kratko ošišani sa debelim vratovima, kako bi im objasnili ako postave pitanje da li je ovo priča intelektualne narikače nad lešom koji ne možemo da sahranimo dvadeset godina?

MILJENKO JERGOVIĆ: Ako je priprema zasedanja AVNOJ-a, ti si esejista, znači ti si Vidmar, ti treba da predložiš ko će da ide u maršale.

ANTE TOMIĆ: Odbranit se može samo brzim nogama. Od tih ljudi se isključivo može bježati. I kako bi se reklo, nema razgovora. Inače, kod nas nema razgovora sa neistomišljenicima. Kod nas se svi razgovori vode među istomišljenicima. I to je onako malo tužno, ali možda je svugdje to zapravo tako.

Naravno, mislim, problem je što je kod nas nasilje, kad kažem kod nas, mislim na prostor koji je Milošević nazvao skraćenom Jugoslavijom. Dakle, izuzimam Sloveniju iz toga. Dakle, kod nas je nasilje patriotski legitimizirana stvar. Jer, ako si nasilan i imaš neke ideje, ti imaš iza sebe državu i pravo, tako da ti ćelavi i bradati tipovi su svugdje ljudi koji su za razliku od nas svih drugih, svoji na svome. A mi trebamo imati samo brže noge. Ja da kucnem u drvo, dosad sam ih imao. Ja mislim da tu nema drugog odgovora.

MUHAREM BAZDULJ: Bio je onaj momenat kad su ti ćelavi, debelih vratova napali zagrebačko-sarajevsku frakciju Zabranjenog pušenja 1997. u nekom zagrebačkom klubu i najviše batina je dobio Zenit Đozić, zvani Zena, i onda ga je novinar pitao da li je on jednom od svojih napadača uzvratio udarac, on je rekao: nisam, ali sam se par puta dobro blokirao.

ANTE TOMIĆ: Kako je Jugoslavija još uvijek živa, mogu posvjedočit osobnim primjerom, a to je situacija kad se nađeš sa nekim tako rabijatnim nacionalistima. Prije nekoliko tjedana sam sa Borisom Dežulovićem – Dežulović je u ovom trenutku zapravo jedina jugoslavenska činjenica, on djeluje na čitavom prostoru, u svim novinama piše nekakve kolumne – zajedno s njegovom ženom, nećakom i mojim sinom, išli smo na utakmicu Hajduk–Dinamo i našli smo se u jednom trenutku u hrpi navijača Hajduka koji su mene prepoznati i počeli mi dovikivati svakakve prostote. Boris Dežulović je bio ljubomoran zato što njega nisu prepoznali.

Ali to kako je Jugoslavija još živa, došao je klinac, od valjda osamnaest godina, i rekao mi da sam udbaš. Ja rekoh: pa jesi li normalan, je li ti znaš šta to govoriš? Onda je Julijana, kako znaš Julijana uvijek može razgovarati sa svakim, ona je otprilike imala 45 minuta političko predavanje za klinca, a ovaj se iznervirano u jednom trenutku okrenuo prema meni, sin se jako uplašio, ali je meni bilo vrlo zabavno – oni su mi vikali: "Cigane", a ja sam im mahao i slao poljupce – a onda me je taj klinac koji je rekao da sam udbaš jako iznervirao i rekao: nemoj se zajebavati, sad ćemo te ispljeskati. Ja sam rekao: zašto mi? Pa nisam ja Brus Li da se borim sa svima, daj mi odredi jednoga. Ali ta psihologija čopora je tu.

I zapravo, ne bojim se od tih, čak i ne bježim puno. Ja mislim da su oni uglavnom kukavice koje se dobro osjećaju u čoporu.

TEFOIL PANČIĆ: Odvešću te ja u Zemun, pa ćemo da vidimo.

SLOBODAN ČVOROVIĆ: Samo bih kratko da se nadovežem na poslednju ili pretposlednju rečenicu gospođe Mire Karanović – dajte da možemo da volimo. To je, ja verujem i znam, osnov ponovnog – hajde reći ću jaku reč – jedinstva ovih prostora, koji su, opet ću da se kreativno izrazim, energetski popucali. Znači, popucali su od raznoraznih, od minijaturnih do sve većih srednjih i najjačih sukoba u raznoraznim svojstveničko-žudećim, stomačnim i tako dalje potrebama, žudnjama, vlastodržećim i tako dalje.

Dakle, Jugoslavija je svojevremeno kao jedan podvig posle strahota Drugog svetskog rata, baš u zanosu podviga i nastajala, posle ovoga rata je ponovo sad u jednom pribiranju sebe, da tako kažem, tog jednog zajedničkog esencijalnog osećanja kojem, po meni bar, moramo da damo mnogo veću snagu, mnogo veće dostojanstvo. To je osećanje koje provejava ovde koje je Mirjana na kraju ovako protumačila – dajte da možemo da volimo sa svim, dozvolićete, manifestacijama tog osećanja koje se najviše koliko je dato emaniraju i ispoljavaju u umetničkom. Ono jedino na najbolji način naglašava i oseća taj nerv, da kažem nerv kreacije.

NADA KORAĆ: Rođena sam u YU. Dakle, ovo je već kao onaj sastanak kod anonimnih alkoholičara. I ja sam psiholog. I ovog puta ću, u stvari, nešto da kažem iz perspektive psihologa.

Prvo, ja sam se našla, naravno, u svakoj od ovih priča na neki način. Vidim da se često ponavlja ova metafora o lešu, dakle o nekome, pokojniku koga treba sahraniti. To je jako važno i mi psiholozi znamo i pričamo stalno o tome da je važno da se poslovi završe, da je važno da se figura zatvori, da se kontakt završi i da figura pređe u pozadinu.

To je važno za svakog od nas pojedinačno iz nekakvih autoterapeutskih razloga, ali sad kao psiholog istraživač, koji se bavi decom, da dodam još nešto, a to je da je strašno važno da mi završimo te poslove zbog dece, uključujući čak i te mlade kojih se pribojavamo, da oni novi mladi koji dolaze ne budu takvi da ih se pribojavamo. Moramo da završimo tu priču, moramo da im kažemo zapravo šta je to bilo.

Ja sam kao istraživač sa svojom koleginicom Milenom Vranješević završila jedno istraživanje, nažalost, rezultati su obrađeni, ali nisu još protumačeni i ja vas ovde neću daviti rezultatima. Ali, dakle, istraživali smo šta deca uzrasta od sedam i od deset godina misle da je to Jugoslavija. Pitanje je bilo, dakle, tako postavljeno – šta je to Jugoslavija, da u stvari damo prostora i onoj deci koja zapravo ne znaju šta je to i koja ne smeštaju to u prošlost. I tu smo dobili jako zanimljive rezultate među kojima bih u stvari pomenula tu veliku konfuziju u glavama dece. I zbog te konfuzije je strašno važno da tu figuru zatvorimo i da im je nekako jasno pokažemo, da bi, u stvari, s jedne strane bili oprezni prema onome zbog čega se Jugoslavija ovako strašno raspala, a s druge strane zbog toga da bi bili u stanju da na neki način održe i razviju ono zbog čega je ona imala razloga da nastane i da postoji.

NEVENA BOJIČIĆ: Mirjana je rekla da ju je bilo sramota da kaže da je Srpkinja, a onda sam se setila jedne sjajne epizode iz Miljenkove knjige Otac, kada on kaže da je baka tako brižna i blagoopsednuta higijenom rekla povodom svog unuka: pazi da kod tih Srba ne pojede nešto, pa su onda roditelji deteta napali baku kako se usudila da to kaže, pa još pred detetom.

Dakle, ono što ja doživljavam, a ja pripadam toj generaciji osamdesetih, toj posttitovskoj generaciji, ono što ja osećam kao prevashodno jugoslovensko nasleđe i tu klicu lepog jugoslovenstva, jeste taj zazor, taj zazor od nacionalizma, koji mislim da nam danas i te kako nedostaje, ako uopšte možemo o njemu govoriti osim na ravni incidenta.

Tako da to što je Mirjana rekla, a što je Miljenko tako lepo prikazao u svojoj knjizi, mislim da možemo sa tim računati kad govorimo o Jugoslaviji i tim što privatnim što političkim tekovinama. Hvala.

MIRJANA KARANOVIĆ: Mog druga Dinu Mustafića, pošto je on tamo direktor MESS-a, a pre nekoliko godina bio je direktor Narodnog pozorišta, jednom sam pitala: je li, majke ti, ko tebi drži leđa? Kaže on: kako misliš? Pa kažem: mislim to, u političkom smislu neko, jer ovde uvek ako si na nekoj funkciji, ovde te uvek zapravo neko pridržava. On kaže: niko. Pa kako je moguće da ti uopšte opstaješ tamo, ukoliko te neko ne pridržava. On kaže: ne znam, ja shvatam da je to zato što oni tamo nemaju nikog drugog ko je dovoljno sposoban i kome bi uvalili takav jedan posao da radi.

Ali šta hoću da kažem? Tada u toj bivšoj zemlji, mislim, nešto se dogodi, nekoga negde hoće da zatvore, da hapse, sad sam se setila Šešelja kad je, ja se ne sećam tačno šta je bilo, ali kad je neka frka bila tamo u Sarajevu, nešto su hteli da ga hapse i sudili mu, to su iz čitave Jugoslavije neki potpisi stizali, neke peticije, svi su se uzbunili. I sad, ima tu i drugih ljudi. Nekako, odjednom se okupe neki ljudi, podršku ti daju. A sad, kad se meni ovo dešavalo, prvi put oko Grbavice nešto malo, pa posle ovo drugi put kad su me napali za ovu Albanku, pa onda odjednom nešto, ne znam, neki ljudi mi se jave, pa se nekako osećaš dobro kad shvataš da imaš podršku, možda ne čitavog društva, ali ljudi koje ti poštuješ i ceniš, oni te negde podržavaju.

E, to je ono što mislim da mi nemamo sada. Mi imamo rasparčano to i sad ako se nešto dešava, neko sranje tamo u Sarajevu ili u Zagrebu, oni jedino mogu da se oslone na neku tu svoju sredinu, a te sredine su mnogo manje nego što su nekad bile. I zato u tom smislu ja osećam nedostatak. Jer, vrlo retki su ti neki slučajevi da kada se nešto desi u Beogradu ili u Sarajevu ili u Zagrebu ili ne znam gde, da onda nešto svi tu obrate pažnju. O tome se ne piše, pa i nekako mislimo – šta me briga, to je druga država. A to je nekad bilo prosto pravilo.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu