Dodatno

Znamo li šta hoćemo

Ja bih mogao da podelim ovaj period na dva perioda – jedan do 5. oktobra 2000. godine i drugi posle 5. oktobra 2000. godine. Mislim da su moji prethodnici puno toga rekli sa čim jednostavno ne možete a da se ne složite. Ako znamo šta se dogodilo u tom periodu do 5. oktobra 2000. godine u smislu obesmišljavanja ideja levice, u smislu prepakivanja nečega što se proklamovalo kao levica, a nije radilo kao levica, u pravljenju jednog ambijenta u kome je najvažnije bilo pričati ko je koje nacionalnosti i igrati se lažnim patriotizmom i iracionalnim stvarima, mislim da u tom periodu nismo imali nekakav prostor za dalji razvoj levičarske ideje. Naravno, i globalna kretanja u svetu su išla u pravcu antikomunizma po svaku cenu.

Neću da se bavim onim periodom do 5. oktobra, zato što je on potpuno jasan. Mislim da je u tom periodu levica doživljena kao potpuno anacionalna, kao izdajnička itd., uz strahovite medijske manipulacije i strahovito blaćenje ljudi koji su drugačije mislili. Mislim da smo svi mi, barem koji ovde sedimo, manje-više u pojedinim fazama prošli takve primedbe.

Naravno, ne mislim da smo posle 5. oktobra prestali da se bavimo prošlošću i to je interesantan sindrom koji je kod nas prisutan, jer očigledno ne znamo da projektujemo budućnost.

Ne mislim da smo potpuno raskrstili sa određenim manipulacijama i ne mislim da smo obezbedili bilo koji od parametara za uspostavljanje levice. Ondašnji DOS je imao nekoliko stranaka socijaldemokratske orijentacije. S obzirom da se Demokratska stranka pridružila socijaldemokratskoj orijentaciji posle 2000. godine, bila je Socijaldemokratija Vuka Obradovića, bila je Demokratska alternativa, to sam bio ja, bio je Čanak sa Ligom, koja očigledno najviše ili najbolje izdržava iskušenja sa kojima se susretala u proteklih dvadesetak godina.

Međutim, ni tada se nije iskreno primila briga za razvoj socijaldemokratskih ideja u Srbiji. Nije se primila zato što je bilo i puno politikantstva i puno političkog koketiranja i pokušaja unutar grupacije koja je bila heterogena od levo do desno, preko centra, da se pojedine grupe stranaka razbiju i da se iz njih privuku određene strukture u nekakve druge stranke koje su u centru. Mislim da je time izgubljeno vreme u nekom periodu od devet godina, koje sad stoje iza nas i za koje možemo da pričamo šta smo mi uradili, kako smo mi uradili i kakve smo to dobre poteze povukli, a kakve smo to loše poteze povukli. Jer, sasvim sigurno, bilo je i jednih i drugih.

Mislim da razvoj socijaldemokratske ideje mora da bude zasnovan na tome kakvu mi državu želimo da napravimo. Ako stalno pričamo o socijalno odgovornoj državi u kojoj imamo sve manje radnih mesta, ako pričamo o socijalno odgovornoj državi u kojoj gotovo da nemamo industriju, ako imamo problem sa finansijskim sistemom u našoj državi, onda su to samo neki od problema o kojima pričamo, ne gledajući realnost života, kako se živi i kakvo je stanje. Ako i dalje stimulišemo koketiranje sa sindikatima, pa do toga da ih pravimo i podstičemo na razne načine, ne mislim da je to socijaldemokratska ideja.

Ako i dalje ne rešavamo probleme, onda ne možemo ni da očekujemo da imamo ambijent u kome može da se razvija socijaldemokratska ideja. Ako se susrećemo sa indikatorima koji govore koliko država propada ili se urušava, ovo su sve propratne pojave – i fašizam, i Parada ponosa, i bezbednost i nebezbednost. To su propratne pojave nečega što traje dugi niz godina i nečega na šta nismo našli adekvatne odgovore i strategije kako se praktično boriti protiv toga.

Naravno, završne egzekucije su hapšenja, ali je još efikasnije preventivno delovanje da uopšte i ne dođemo do takve pozicije.

Ako kažemo da do 5. oktobra nismo imali nikakvu toleranciju ili je ruinirano društvo sa aspekta pozicije tolerancije, međusobnog razumevanja, različitih mišljenja i tako dalje, onda moramo da se zapitamo zašto se to u jednom delu nastavilo i posle 2000. godine.

Moram da pomenem listu od dvanaest indikatora koji su jako važni, po mom mišljenju, za socijaldemokratske ideje. Na primer, od društvenih indikatora, to je rast demografskog pritiska, on se kod nas žestoko dogodio. Masovno preseljenje, kretanje izbeglica, interno raseljenih lica i tako dalje. Nasledstvo, osveta, traganje za grupama koje čine nepravdu. Hronično i održivo bekstvo – odlazak mladih ljudi iz države.

Mi smo u našoj platformi pre 5. oktobra 2000. godine isticali broj mladih ljudi koji su otišli iz Srbije. Hajde da uporedimo koliko je to tada bilo, a koliko je to sada. Znam da je 2001. i 2002. godine to zaustavljeno u velikoj meri. Ali treba da se o tome zapitamo, jer svako je od nas imao sekvencu u ovih devet godina svoje odgovornosti i uspešnosti u poslu.

Potom, od ekonomskih indikatora – imamo potpuno neujednačen ekonomski razvoj, strašan ekonomski pad, veoma oštar i još dodatno pogoršan sa globalnom krizom. Znate li da u proizvodnji imamo i beležimo pad od 50 odsto? A to znači, radnik bez posla. Šta je alternativa? Šta je njemu ponuda? Šta je ponuda po novobeogradskim kvartovima mladim ljudima? Da li da dođe u fabriku da radi i da zaradi sto, dvesta evra ili da počne da se bavi švercom droge, kriminalom, obijanjem? Priznaćete da na toj kriminalizaciji ne mogu da uspevaju levičarske ideje.

Od političkih indikatora – kriminalizacija države, progresivno pogoršanje javnog servisa, stalne manje-više povrede ljudskih prava – imamo najnovije primere. Bezbednost, koja je u pojedinim trenucima funkcionisala kao država u državi i dvanaesti indikator u okviru svih ovih je spoljni faktor.

I sad kad sve to ocenite ili bodujete ocenama od jedan do deset – ovo su međunarodni podaci za 177 zemalja, na prvom mestu u smislu propadanja je Sudan. Srbija se nalazi na 66. mestu sa prikupljenim 81,1 bodom. Slovenija je vrlo visoko u 26 visokorazvijenih zemalja sa 37,5 bodova. Ispred nas je još Crna Gora sa 55,6, Hrvatska sa 60,5, Makedonija sa 74,1. Srbija sa 81,1, i Bosna i Hercegovina je iza nas sa 84,5.

Stalno deklarativno kažemo da ulazak u EU nema alternativu – i dobro, tu rečenicu možemo da podržimo, ali posle nje treba i da se zapitamo kako to treba da sprovedemo. A nekakvi programi su postavljeni za sve to i kroz određene lisabonske dokumente. Znači, pet parametara je dato – društvo, znanja, interno tržište, poslovna klima, tržište rada i održivost životne sredine.

Mislim da imamo veliki problem da je kod nas u velikoj meri neznanje postalo moć, a da od znanja počinjemo da se stidimo i da bežimo. Ovi problemi sa kojima se susrećemo ne mogu da se reše na taj način. Moramo realno da sagledamo sliku i koliko smo putovali do 2000. i posle 2000. do nečega što nam je želja, barem svima nama ovde – a to je socijalno odgovorna, ekonomski održiva država.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu