Izborni dan je bio završen, na red je došla hladna i mračna noć. U njoj je Srbija prestala biti država u uobičajenom smislu riječi. Zašto? Zato što je umjesto državnog organa – Republičke izborne komisije – izborne rezultate saopćavala jedna firma za istraživanje javnog mnijenja, jedna nevladina organizacija i jedna stranka, i to vladajuća. Sva tri pravna lica uzajamno su izuzetno bliska.

Cesidovi i Ispsosovi podaci ne razlikuju se mnogo od onih Aleksandra Vučića. Ukratko, uzajamno se podupiru. A svaka riječ šefa države i Srpske napredne stranke imaju zakonsku snagu u današnjoj Srbiji. Misli li itko ozbiljan da će se RIK usuditi da ga demantira?

Postoji čitav niz nepravilnosti i kršenja zakona koje su obilježile glasački dan. Niko time nije iznenađen. Može li opozicija pozvati građane da brane svoju volju? I da li oni posle svega imaju energije da to urade? Dok nastaje ovaj tekst, nema odgovora. Važu se politički gubici i dobici. Točnije – njihova tumačenja.

Što se iz saopćenih rezultata može zaključiti?

Pod jedan – koalicija oko SNS-a sama ne može sastaviti vladu. Vučić je već spomenuo da računa na Saveze vojvođanskih Mađara. Tu je i za naprednjake neprijatno ojačala Socijalistička partija koja im je, očito, uzela dio glasačkog tijela. Kako bez SPS-a SNS neće imati dvotrećinsku većinu na knap, cijena socijalista neće biti pošto prije bješe.

Dva: opozicija – prava i konstruktivna – imaće trećinu poslanika u Skupštini. Mada liste Ujedinjeni za pobedu Srbije i Moramo djeluju razočarano, to je u granicama njihove moći i organizacije u datim izbornim uvjetima. Što se tiče drugih lista – bez razlike desnih – sve oduševljeno pocupkuju.

Tri: predsjednički izbori su završeni Vučićevom pobjedom. Kada se zna da je držao više od osamdeset posto medijskog prostora, spada u domen čuda kako je drugoplasirani kandidat Zdravko Ponoš osvojio 18 posto glasova. Birači ga, jednostavno, nigdje nisu mogli ni vidjeti ni čuti. Unplugged kampanja koju je vodio gotovo bez ikakvih sredstava, jednostavno nije mogla biti dovoljna za više.

Na kraju ostaje Beograd. Upravo u preuzimanju vlasti u glavnom gradu opozicija je vidjela svoju najveću šansu. Može li se to još dogoditi? Prema Ipsosu na obrađenih 72 posto uzorka – ne može. Ipak, treba sačekati jutro, ono ponekad ponešto promijeni. Ali ne ako se sjedi i čeka skrštenih ruku.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com