Kolumna

Nuspojave

Bluz za crne limuzine

Uz sva objektivna i subjektivna ograničenja, Josipović i Tadić ovakvi kakvi su jesu idealna metafora novog početka Srbije i Hrvatske

Nema čovek više gde da se sakrije od Borisa Tadića i Ive Josipovića, tog teniskog dueta Vemić-Karlović balkanske politike. Evo, ja zaždio sve do Subotice, ali mi ništa nije pomoglo: taman da se, daleko od razuzdane gomile, prepustim nesmetanom uživanju u mom omiljenom panonskom splinu letnjeg nedeljnog popodneva (znate onaj zen: upekla zvezda, nigde nikog na šoru, vare se smazani perkelti iza spuštenih firangi, samo prašinčina vitla ulicom, sve stoji kao okamenjeno u vremenu, jedino gugutke guču sa krovova), kadli pored mene – brrm, šššušt, zzuk! – projuri kolona crnih audija, ili već tako nekih mercedesa, a u njima Boro i Ramiz, pardon, Boris i Ivo, eno gde odoše da zajedno proslave jubilej stranke vojvođanskih Hrvata. Ako se ne varam, poveli su i Pupovca, tako da se predstavnik Srba stasalih sa pogrešne strane granice mogao srdačno nadivaniti sa predstavnicima Hrvata sa isto takvom ugrađenom greškom. Tuđman Franju i Ćosić Dobricu nisu vodili: jedan je sprečen objektivno, a drugi subjektivno.

Sasvim ozbiljno, ova skladna predsednička kombinacija jedna je od retkih dobrih vesti sa Potkontinenta u poslednjoj godini. Na čemu god da su se ovi ljudi našli, dobro je da su se našli. A na čemu su se našli? Rekao bih, pre svega na tome što se po prvi put desilo da dve, je li, ključne južnoslovenske zemlje (da se ne uvrede ostali) imaju predsednike bez ratnih repova i sličnih Upornih Mrlja u političkom prtljagu. Sve ostalo je stvar dobre volje, ako je ima, a kanda je ima.

Koliko god me inače nervirao paraderski multikulturalizam koji od rahitične muve folklornih različica nazor pravi "identitetskog" slona, u ovom slučaju čak i to potenciranje srpske, odnosno hrvatske "manjinske zajednice" ima nekog smisla, bar utoliko što sam njihov opstanak – mada u okljaštrenom izdanju, i to ne samo brojčano – jeste živa, direktna i trajna pljuska "politikama identiteta" iz devedesetih, onim miloševićevsko (ćosićevsko)-tuđmanovskim, humanopreseljivačkim, svedenim na to da je Srbima mesto u Srbiji, a Hrvatima u Hrvatskoj, i basta. I ne samo to, nego kad se jednom lepo, brate mili, razdelimo i razgraničimo (da l’ kod Zemuna ili kod Karlobaga, će vidimo), ima da se okrenemo dupetom jedni drugima, i da se više ne poznajemo…

To je, sećate se – a ako se sećate, znate da ništa nisam iskarikirao – bio sukus famoznog "postjugoslovenskog stanja" kojem su, jedva prikriveno, težile zvanične politike Beograda i Zagreba u prvoj post-YU deceniji. Svako ko je, bilo gde – u Hrvatskoj, u Srbiji, te i te kako u Bosni – ubijen, opljačkan, proteran, raskućen, silovan, osakaćen, ponižen i uvređen "po nacionalnom osnovu", doživeo je to upravo u ime pomenutog morbidnog etnoideala: da Mi ostanemo sami i svoji na svome, a da Oni: 1. odu; 2. da za njih više nikada ne čujemo. A 3? Nema ništa "pod tri", jer ništa više ne bi preostalo. I, da li je taj projekat uspeo? Jeste, u zastrašujuće velikoj meri: o tome, i samo o tome, svedoči svaka pojedinačna nesreća ovdašnjih ljudi, te sve one zajedno; i jedna dečja suza prevelika je žrtva za taj usrani ideal najnižih duhova Balkana, a kamoli sve ono što je uistinu otišlo u nepovrat. Istovremeno, taj je projekat i potpuno, neslavno propao, jer je sam njegov fundament neostvariv i nesprovodiv: ne usled ove ili one "ljudske greške" nego zato što je sagrađen na kretenskim, a obaška i neljudskim premisama. Pre svega na onoj da se može na iole duži rok živeti i opstati praveći se da Drugi ne postoji, utoliko pre ako nam je Drugi tako blizak, srodan i sličan da nam omraze ne mogu biti drugačije nego ubilačke, satiruće, genocidne. Zašto? Zato što to što se u tim omrazama histerično isteruje nije moguće uistinu isterati, makar i zato što se isteruje sa pogrešnog mesta: trebalo bi to isterivati iz sebe, a opet, i to je nemoguće, jer se ne da isterati a da se u tom sumanutom opitu ne ostane bez vitalnog dela sebe.

Dok su predsedničke limuzine šuštale pored mene i udaljavale se niz ulicu natkrivenu prezrelim lipama, setio sam se nedavne reportaže Drage Hedla u "Jutarnjem listu"1, o tome kako žive tipični pokusni kunići humanog preseljenja: hrtkovački Hrvati u zapadnoslavonskom selu Kula, te Srbi iz te Kule u sremačkim Hrtkovcima. I, kako žive? I jedni i drugi ubeđeni su da su Tamo ostavili bolje i više, a da su Ovde došli na gore i manje; i jedni i drugi dočekani su s ogromnim nepoverenjem od sunarodnika; ni jedni ni drugi zapravo neće, dok ih ima na životu, uistinu biti To što ih je nateralo na postanu, nego će ostati Ono što uistinu jesu, a što je ostalo negde tamo, iza njih, da im bude bolno nevidljivo danju i još bolnije vidljivo noću, da im se uporno vraća čim zatvore oči u mraku svojih, a tuđih spavaćih soba. Ko ne zna kako je strašna ta mrakom obavijena tišina u kojoj čovek ostane sam sa sobom i svojim sfućkanim životom, pa mu tek lavež uzrujanih kerova tamo iz petog-šestog dvorišta niz ulicu govori da nije još umro i da nije još u grobu, taj ne bi smeo da se bavi politikom na Balkanu, jer je prokleto opasan po okolinu.

Srbija i Hrvatska (Srbi i Hrvati?) više nemaju značajnih "neraščišćenih pitanja", osim onih striktno vezanih za Mračnu Prošlost – koja im se, pak, nije dogodila slučajno i zato što nisu pazili, nego baš zato što su na njoj vredno i precizno radili najgori, a najistaknutiji među njima. Josipović i Tadić, uz sva objektivna i subjektivna ograničenja, ovakvi kakvi su jesu idealna metafora tog novog početka. Sada je, dakle, "svako na svome", i tek sada mu je jasno da to njegovo i nije baš toliko njegovo koliko je mislio da će biti. Samo što mu za to više nije kriv onaj preko plota. Taj je, naime, zaglibio u istom blatu. Mora da je vesela žurka u glavama onih koji još misle da je blato kod suseda uvek nekako dublje i glibovitije, i u tome pronalaze izvor stanovite tihe radosti.

Iz istog broja

Navigator

Tarifiranje slobode

Zoran Stanojević

Lisica i ždral

Mali letnji zakonik

Ljubomir Živkov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu