Pandemija je ljude posve očekivano pretvorila u brojke. Takva je narav tragedije. Neočekivana smrt čovjeka je nesretan slučaj, a tragedija zbroj nesretnih slučajeva. Ali ni za vrijeme financijske krize, kada su naše sudbine pristale u rukama ljudi zaslijepljenih brojkama, nismo se na ovaj način prebrojavali, zbrajali se i oduzimali. Nikada zapravo naši životi nisu u tolikoj mjeri zavisili od rasta i pada krivulja na grafovima. Epidemiolozi i infektolozi, pokazalo se, brojke koriste češće i radije od ekonomista. Slova su u bici sa brojevima nemoćna, slova su tu tek da nam pomognu iščitati ono što nam brojevi govore. A brojevi većini ljudi ne govore ništa. Dok smo u proljeće dan za danom prebrojavali zaražene i mrtve, poznanici na ulici redom su me zapitkivali poznajem li ikoga tko se zaista zarazio. Pitanje naizgled glupo, ali i logično. Dok je virus bio samo brojka, nitko nije želio povjerovati u nj.

No bez obzira na naše nepovjerenje prema brojkama, mi smo nastavili brojati. Naša je vlada plan za borbu sa drugim valom epidemije prilagodila broju kreveta u bolnicama i od kraja ljeta je strpljivo čekala da se oni popune bolesnicima. I tek kad su se kreveti sredinom oktobra popunili, poduzele su se odlučnije mjere da se širenje virusa zaustavi. Netko je, dakle, izračunao koliko bolesti i koliko smrti može podnijeti naše zdravstvo i na temelju tog izračuna napravio strategiju preživljavanja. Ne preživljavanja ljudi, već ekonomije. Drugim riječima, imamo sreću što je broj kreveta u našim bolnicama manji nego u Njemačkoj ili Švedskoj, jer bi u suprotnom vlada pustila da za dobrobit ekonomije još više obolijevamo i još više umiremo.

Prije nekoliko dana dr Žiga Zaplotnik sa Fakulteta za matematiku u parlamentu predstavio je točan izračun koliko života je odnijelo ili će tek odnijeti prekasno obustavljanje javnog života. Po tom smo izračunu zakasnili dvanaest dana i samo zbog tih dvanaest dana, u kojima je naša politika tvrdoglavo ponavljala da se gospodarstvo ne može zaustaviti, umrijeti će više hiljada ljudi. Istovremeno je objavljeno da je u Sloveniji virusom sars-cov-19 aktivno zaraženo 1500 od ukupno 19.000 ljudi u staračkim domovima. Po broju umrlih na milion stanovnika u prošlih sedam dana Slovenija je prva u Europi.

"Mi se ne bavimo statistikom već problemima", na sve je to odgovorio naš premijer, a gospodarski je ministar po ne znam koji put citirao samoga sebe i rekao da ova kriza nije samo zdravstvena već je i gospodarska. To možda zvuči kao cinizam, ali ne mora biti tako. To treba razumjeti kao priznanje da se ljudske živote planski žrtvovalo u ime preživljavanja ekonomije, čime smo mi zapravo svjesno odstupili od temeljnih vrijednosti europske civilizacije.

Europa u kojoj živimo zasniva se na vjeri u to da je svaki život podjednako vrijedan i podjednako nedodirljiv. Život u crnom i život u bijelom tijelu, život vjernika i život ateiste, život dječji i život starca, život ženski i život muški, život siromaha i život bogatoga, život zdravoga i život bolesnoga. Ljudski je život svet bez obzira čiji je. Da smo došli do tog saznanja, morali smo se mukom probiti kroz tragedijama nakrcano dvadeseto stoljeće, dva smo puta morali do temelja srušiti svijet, morali smo i kroz Holokaust i kroz gulage, i kroz vukovare i srebrenice, morali smo se u prah povratiti i iz pepela dizati da bi napokon čitava Europa bila u stanju reći: "Nikad više!" Nikad više neće biti opravdanih ljudskih žrtava. Nikad više ljudi neće biti brojke. Ni šest milijuna, ni osam tisuća.

A onda je došla 2020. godina u kojoj je Europa potpuno svjesno žrtvovala hiljade starih i bolesnih ljudi, upravo onih koji su tu i takvu Europu izgradili. U ime ekonomije oni su postali opravdane žrtve jer očuvanje njihovih života Europi nije bilo na prvom mjestu. Tisuće ljudskih života u Europi 2020. godine nije bilo svetih i nedodirljivih. Jer je kriza bila i ekonomska, a ne samo zdravstvena.

Ali ne radi se tu samo o politici. U proteklim mjesecima čuo sam mnoge, prijatelje i poznanike, pristojne i humane ljude, kako na ovaj ili onaj način opravdavaju smrt nečijom bolešću i starošću. Naslušao sam se o tome kako ljudima u staračkim domovima ionako nije preostalo baš mnogo života i kako nema smisla svim sredstvima štititi njihove živote, kako nema smisla zbog njih uništiti ekonomiju. Slušao sam tu racionalizaciju masovnog umiranja i ježio se.

Shvatio sam, naime, da se ne radi više samo o kovidu 19. Virus opravdavanja izgubljenih života je bolest mnogo gora od kovida 19 i mnogo opasnija. Društvo u kome postoje opravdane žrtve društvo je kojem prijeti propast.

Zato se treba vratiti slovima. Slovima treba uzdrmati brojkama zaražene ljude i njihov racionalizam, njihovo racionalno poimanje tragedije. Slovima, koja su jedina znala napisati i opisati najveće ljudske tragedije, treba ponovo krenuti u borbu za ljudske duše i pokušati povratiti izgubljenu ljudskost. Treba se vratiti slovima da bi ponovo mogli izreći sve ono što brojke nisu u stanju izreći. Treba se zapitati da li je poezija moguća nakon pandemije i treba početi pisati pjesme. Treba još jednom pisati o banalnosti zla. Treba ponovo napisati "Zar je to čovjek?"