Profesor Ljubomir Madžar u aktualnom broju "Vremena“ piše da ako su protesti "glas javnosti protiv nasilja“, onda je naprednjački kontramiting "manifestacija za nasilje“.

Koliko u ovim riječima ima mudrosti svjedoči tekst koleginice Jelene Zorić o potresnoj sudbini Momčila Vučkovića iz sela Donja Budriga na Kosovu. On je trebao biti jedan od učesnika kontramitinga, ali nikad nije stigao u Beograd. Njegova smrt na putu postala je javna državna tajna.

Prethodno, na "majci svih mitinga“, Aleksandar Vučić je poručio učesnicima da ih beskrajno voli. Međutim, Momčila Vučkovića nije ni spomenuo narednih dana. Dobro, možda mu nisu rekli i tako to. Ali nemoguće je da o ovoj smrti pojma nemaju pusti naprednjački povjerenici, koordinatori, poslanici i ostali koji se pitaju. Naime, niko od njih nije javno izrazio saučešće porodici, zahtijevao istragu, utvrđivanje odgovornosti…

Pročitajte još Smrt na putu za "Srbiju nade“: Momčilo više ništa ne mora

A i zašto bi? Za sve te članove Glavnog odbora i Predsjedništva, Momčilo Vučković je bio beznačajni statista čija je jedina svrha bila da aplaudira i zauzme dio svog kvadratnog metra ispred bine. To je sve. Činjenica da je ovaj čovjek stradao želeći da pruži podršku Vučiću, naprednjačke glavešine ne dotiče. Zauzeti su kačenjem meta na lađa Nikoli Koji, Draganu Bjelogrliću, Sergeju i Banetu Trifunoviću, Svetlani Bojković, Gordanu Kičiću i drugim glumcima koji podržavaju proteste protiv nasilja. Valjda im tako i poslije svega izgleda "pristojna, normalna i dostojanstvena Srbija“.

Ovdje upada u oči i para uši koliko isti ti funkcionari – veliki i mali – strepe, trepere i na svaki mogući način izražavaju neizrecivu brigu za bezbjednost šefa države i njegove porodice. Ništa im tu ne pada teško, čak ni da postave bilbord sa željom za brzo ozdravljenje predsjednikovog brata od korone.

Biće da su naprednjačke velmože svu saosjećajnost potrošili na prvu porodicu Srbije. Zato je nemaju za Momčila Vučkovića, Staniku Gligorijević (stradala u saobraćajnoj nesreći koju je izavao vozač Zorana Babića), Slobodana Tansakovića (noćni čuvar umro poslije brutalnog rušenja u Savamaloj), majora Omera Mehića i sedam osoba (poginulih u udesu Helikoptera na Surčinu), te toliko drugih "običnih ljudi“, žrtava jednog bahatog režima koji suštinski prezire vlastiti narod. Tragedije u "Ribnikaru“ i okolini Mladenovca samo su do kosti ogolile svu bezosjećajnost, cinizam i samodovoljnost kaste na vlasti. Moć i nedodirljivost im je sve, ljudski život ništa.

Zato postoji samo jedno pitanje. Dokle još građani Srbije mogu izdržati?

 

 Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com