Koliko se sjećam, Dnevnik Ane Frank nismo čitali ni u osnovnoj ni u srednjoj školi. Doduše, ne sjećam se dobro šta smo u školi govorili o Drugom svjetskom ratu i o holokaustu. Rekao bih da smo govorili vrlo općenito i vrlo malo, i da sam i to malo brzo zaboravio. Ali se ipak vrlo dobro sjećam da sam jednom, mislim da je to bilo u trećem razredu gimnazije, od školske kolegice posudio bilješke iz povijesti i u njima našao ime Albert Hitler. I sjećam se kako mi je nepojmljivo bilo da neko sa sedamnaest godina ne zna da je Hitleru ime Adolf. Jer ja sam, bez obzira na škole i propisanu nam lektiru, i bez obzira što do tada nisam pročitao Dnevnik Ane Frank, odrastao u svijetu u kom je bilo nemoguće ne znati za holokaust i za Adolfa Hitlera. I nije mi bilo jasno kako je to mojoj kolegici uspjelo.

Dvadeset godina kasnije to mi je puno lakše razumjeti. Danas se naime u Sloveniji, kao i u velikom dijelu Europe, vrlo lako može odrasti bez Hitlera i bez holokausta. Nije samo to što naša djeca ne gledaju poput nas partizanske filmove kao da su to filmovi o nekom malom čarobnjaku, već su jednostavno odmaknutija od zlog vremena nego što smo bili mi. Koncentracioni logori, konačna rješenja i plinske komore, sve to više nije porodična povijest i nije nešto o čemu se po kućama šuti, ili možda tu i tamo mukom prošapće, već je to nešto iz čega se odgovara pred tablom, a nakon odgovaranja zaboravlja. Meni je kao djetetu moj djed pokazivao gdje mu je metak ušao u nogu, a gdje izašao, a moj otac danas mojoj djeci priča o tome, kako je slomio nogu igrajući fudbal.

Za to se Evropa borila i to je, barem naizgled, dobro, pa je zato ravnodušnost s kojom je u Sloveniji nedavno ispraćeno uklanjanje Dnevnika Ane Frank iz školskih programa, a samim time i iz naše sutrašnje svijesti, donekle razumljiva. Naročito u ovim čudnim, udarnim vijestima preopterećenim vremenima. Tek se Savez boraca javno pobunio, povikavši da se na taj način tiho vraćamo u mračnu prošlost, a većina ostalih promatrača se vjerojatno složila da našoj djeci Ana Frank i njena sudbina više ne treba, jer nakon sedamdeset i šest godina i holokaust može biti samo čas povijesti.

I možda su u pravu, ali se plašim da zaboravljamo kako holokaust nije samo najveće i najmonstruoznije zlo koje smo mi bili sposobni zamisliti, već je uz to i jedino veliko i strašno zlo koje je stvorilo i oblikovalo svijest jednog vremena, odnosno jednog svijeta, a koje je pritom počinjeno drugima. Šest milijuna pobijenih Židova i milijun pobijenih Roma više desetljeća tvorilo je svijest više generacija nas Evropljana koji nismo ni Židovi ni Romi. Naravno da su svi narodi Evrope, uključujući i Nijemce, bili žrtve nacizma, ali holokaust je ipak počinjen "njima". Što je značilo da je prvi, a možda i posljednji put u povijesti tragedija drugoga određivala naše razumijevanje čovjeka i svijeta, i – što je još važnije – naše razumijevanje dobra i zla.

Bez holokausta u našoj svijesti mi ćemo se naime vrlo brzo vratiti nacionalističkim pričama u kojima se zlo uvijek nanosi nama i u kojima su drugi po pravilu zli i naopaki. Vratit ćemo se dakle upravo onakvim pričama kakvu pripovijeda film Predraga Antonijevića Dara iz Jasenovca.

Taj film u priči o holokaustu židovsku djevojčicu Anu Frank zamjenjuje srpskom Darom, što je samo po sebi posve legitimno. Srbi imaju pravo pričati priču o Jasenovcu i o Srbima koji su u tom stravičnom logoru stradali, kao što imaju pravo da u toj priči jedva spominju Židove, Rome, komuniste i sve druge žrtve ustaških zločina (ni brojni filmovi o nacističkim logorima koje su snimali Židovi nisu se bavili drugim žrtvama pa im to nismo zamjerali). Ali je teško previdjeti vrlo prozirnu želju da se ovim filmom izvede lobotomija na nacionalnoj svijesti i dodatno se pojača osjećanje Srba da su upravo oni najveće žrtve povijesti. Jer nacionalizam možda i može bez herojstva, ali nikako ne može bez pozicije žrtve i povijesnih krivica. Redateljeva najava da će se njegov naredni projekt baviti Olujom, tek dodatno potvrđuje o čemu se tu radi.

Zato me pri svemu čudi tek to da u Srbiji takvi filmski projekti nisu ostvareni već ranije. Jer Hrvatska je to odradila već u devedesetima, kada je svoj Domovinski rat uz pomoć loših filmova sistematski pretvarala u jednostavnu i banalnu priču o zlim njima i dobrim nama, da bi se kasnije diljem istočne Evrope redom snimali visokobudžetni filmovi o nacionalnim tragedijama tokom i nakon Drugog svjetskog rata. U Sloveniji se desnica srećom nije koristila filmom, ali je zato na sve druge moguće načine u središte naše svijesti na mjesto holokausta ustrajno gurala komunističke zločine koje su zli komunisti počinili dobrim Slovencima.

I da stvar bude gora, sva ta nacionalistička prebrojavanja vlastitih žrtava dešavala su se i još se dešavaju u vrijeme kad Dnevnik Ane Frank nestaje iz školskih čitanki i kada holokaust iz iskustva koje je nekoć zbližilo i ujedinilo evropske narode te više od svega odredilo poslijeratnu Evropu, polako prerasta u puku povijesnu činjenicu koja sve manje utiče na našu stvarnost.

I možda je zato i kasno da se zapitamo može li ujedinjena Evropa preživjeti bez holokausta, jer ćemo to, bojim se, uskoro saznati.