Kolumna
Ova situacija
Dokle smo došli
Kako je Srbija postala ekspres lonac bez ispusnog ventila, zemlja agresije, uvreda i grotesknog kulta ličnosti? Zbog čega je ostavka Branka Ružića podnijeta suviše kasno i, djelomično, iz pogrešnog razloga? Konačno – ako se već nikog ne plaši i ni pred kim ne povlači – zašto Aleksandar Vučić nije zapalio svijeću ispred Osnovne škole “Vladislav Ribnikar”
Piše:Filip Švarm
Na stranicama “Vremena” čitaoca čekaju informacije, analize i stavovi o dvije tragedije koje su u manje od 48 sati duboko potresle društvo i državu. Najveći dio žrtava čine djeca i vrlo mladi ljudi, a u oba slučaja počinioci su dječak mlađi od četrnaest godina i dvadesetogodišnji momak. Dakle, stanje stvari je loše.
Što nam se dogodilo i kako smo dovde stigli? Svaki građanin traga za odgovorima. Pronalaze ih u propagiranju nasilja na društvenim mrežama i rijalitijma, otuđenosti i krizi moderne porodice, legitimizaciji govora mržnje i bahatosti, “zapadnim vrijednostima”, u ilegalnom i oružju u privatnom posjedu, patologiji i mnogo čemu drugom… No, samo srce tame, odnosno, jasna spoznaja što je konkretan pokretač ovakvih tragedija i, još više, kako ih prepoznati i spriječiti, predstavlja noćnu moru čitavog svijeta.
Da ne bude nesporazuma: Aleksandar Vučić i njegov režim nisu odgovorni za tragedije u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” i okolini Mladenovca. Međutim, upravo je nemjerljiv toksični uticaj vlasti beznadno zagadio javni prostor. Od samog početka, svakog političkog protivnika proglasili su za državnog neprijatelja i lopova, svakog neistomišljenika za izdajnika, svaki disonantni ton za državni udar. Ukratko, Srbija je postala ekspres lonac bez ispusnog ventila, zemlja agresije, uvreda i grotesknog kulta ličnosti. Prvi čovjek države javno se hvali navijačkom-huliganskom prošlošću i nokautima na ulici, a njegov manir brutaliziranja javnog života zahvatio je piramidu vlasti od vrha do dna. Naravno, dio opozicije i javnih ličnosti prihvaća taj psovački i agresivni stil vjerujući da je jedini adekvatan odgovor na difamacije i, još više, prilika za ličnu promociju.
U srijedu i četvrtak, 3. i 4. maja, ništa od ovog ipak nije izgledalo važno. Zajedništvo građana u pijetetu i empatiji i te kako jesu. Zadatak da ih prenese zaista spada u domen predsjednika države. Međutim, umjesto nekoliko suvislih i ljudskih rečenica, Vučićeva obraćanja naciji bila su nesuvisli logorejički ispadi bez kraja i konca. Sve što je nakon njih ostalo jesu briga, beznadnost i istinska zaprepaštenost od tona i izgovorenih riječi.
Na stranu ovisnost šefa države o televizijskim kamerama – razoružanje nacije svakako nije sporno. U tom kontekstu, kazne su samo jedan od alata i oslanjanje na njih neće mnogo toga promijeniti. Mnogo efikasnije i neusporedivo blagotvornije po društveno zdravlje bilo bi stvaranje klime protiv oružja sa učešćem partija i javnih ličnosti svih političkih orijentacija. I može li 1200 policajaca u školama zamijeniti 1200 psihologa i pedagoga? Branko Ružić jeste podnio ostavku, ali suviše kasno i, djelomično, iz pogrešnog razloga. Naime, davno je trebalo da vrati portfelj ministra školstva Vučiću i Ani Brnabić zbog ponižavajućeg i katastrofalnog položaja prosvjetnih radnika.
U svakom slučaju, čak i tokom dana žalosti zbog tragedija u “Ribnikaru” i kod Mladenovca, vlast je nastavila sa govorom mržnje dodatno produbljujući podjele u društvu. Umjesto da prvi pokrene najširi dijalog u društvu, Vučić je cinično i bezosjećajno uvrijedio građane izrekavši da su prilikom okupljanja protiv nasilja na poziv opozicije oskrnavili pijetet spram mladih žrtava. Nije propustio ni da u mješavini samosažaljenja i junačenja zalijepi nove etikete stranačkim liderima i profesionalnim medijima poigravajući se politikantski sa eventualnim vanrednim izborima. Ako je to atmosfera u kojoj društvo može napraviti iskorak od patologije i agresije, onda smo svi kolektivno izgubili razum. Jer čak i da su na okupljanje građani došli isključivo zbog poziva opozicije – a nisu – to i dalje ne umanjuje njihovu istinsku zabrinutost za budućnost svoje zemlje i svoje djece.
I još nešto. Predsjednik Srbije tvrdi da se nikog ne plaši i ni pred kim ne povlači. Zašto u tom slučaju nije otišao do “Ribnikara” i zapalio svijeću? Istina, možda bi morao da otrpi upiranje prstom i zviždanje, ali to je sasvim mala cijena za izražavanje prikladne saosjećajnosti i čovječnosti. Naknadno je vjerojatno i sam postao svjestan koliki je time nanio udarac svom brižljivo zalijevanom rejtingu. No, to ga ipak nije zaustavilo da sa svojim trabantima pokrene novi val zastrašivanja i sluđivanja građana ne pokazujući ni mrvicu spremnosti da odustane od dosadašnje prakse. U nju spada i odsudna obrana medija ključnih za javnu legitimizaciju agresije, bahatosti, prostaštva i najnižih poriva. Kada se tako ponaša čovjek sa najvećom moći i uticajem u zemlji, poruka je kristalno jasna.
Zbog svega ovog, Srbija se nalazi tamo gdje je i bila prije tragedija u “Ribnikaru” i okolini Mladenovca. Mada nada uprkos svemu opstaje, malo je razloga za optimizam.
Što nam se dogodilo i kako smo dovde stigli? Svaki građanin traga za odgovorima. Pronalaze ih u propagiranju nasilja na društvenim mrežama i rijalitijma, otuđenosti i krizi moderne porodice, legitimizaciji govora mržnje i bahatosti, “zapadnim vrijednostima”, u ilegalnom i oružju u privatnom posjedu, patologiji i mnogo čemu drugom… No, samo srce tame, odnosno, jasna spoznaja što je konkretan pokretač ovakvih tragedija i, još više, kako ih prepoznati i spriječiti, predstavlja noćnu moru čitavog svijeta.
Da ne bude nesporazuma: Aleksandar Vučić i njegov režim nisu odgovorni za tragedije u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” i okolini Mladenovca. Međutim, upravo je nemjerljiv toksični uticaj vlasti beznadno zagadio javni prostor. Od samog početka, svakog političkog protivnika proglasili su za državnog neprijatelja i lopova, svakog neistomišljenika za izdajnika, svaki disonantni ton za državni udar. Ukratko, Srbija je postala ekspres lonac bez ispusnog ventila, zemlja agresije, uvreda i grotesknog kulta ličnosti. Prvi čovjek države javno se hvali navijačkom-huliganskom prošlošću i nokautima na ulici, a njegov manir brutaliziranja javnog života zahvatio je piramidu vlasti od vrha do dna. Naravno, dio opozicije i javnih ličnosti prihvaća taj psovački i agresivni stil vjerujući da je jedini adekvatan odgovor na difamacije i, još više, prilika za ličnu promociju.
U srijedu i četvrtak, 3. i 4. maja, ništa od ovog ipak nije izgledalo važno. Zajedništvo građana u pijetetu i empatiji i te kako jesu. Zadatak da ih prenese zaista spada u domen predsjednika države. Međutim, umjesto nekoliko suvislih i ljudskih rečenica, Vučićeva obraćanja naciji bila su nesuvisli logorejički ispadi bez kraja i konca. Sve što je nakon njih ostalo jesu briga, beznadnost i istinska zaprepaštenost od tona i izgovorenih riječi.
Na stranu ovisnost šefa države o televizijskim kamerama – razoružanje nacije svakako nije sporno. U tom kontekstu, kazne su samo jedan od alata i oslanjanje na njih neće mnogo toga promijeniti. Mnogo efikasnije i neusporedivo blagotvornije po društveno zdravlje bilo bi stvaranje klime protiv oružja sa učešćem partija i javnih ličnosti svih političkih orijentacija. I može li 1200 policajaca u školama zamijeniti 1200 psihologa i pedagoga? Branko Ružić jeste podnio ostavku, ali suviše kasno i, djelomično, iz pogrešnog razloga. Naime, davno je trebalo da vrati portfelj ministra školstva Vučiću i Ani Brnabić zbog ponižavajućeg i katastrofalnog položaja prosvjetnih radnika.
U svakom slučaju, čak i tokom dana žalosti zbog tragedija u “Ribnikaru” i kod Mladenovca, vlast je nastavila sa govorom mržnje dodatno produbljujući podjele u društvu. Umjesto da prvi pokrene najširi dijalog u društvu, Vučić je cinično i bezosjećajno uvrijedio građane izrekavši da su prilikom okupljanja protiv nasilja na poziv opozicije oskrnavili pijetet spram mladih žrtava. Nije propustio ni da u mješavini samosažaljenja i junačenja zalijepi nove etikete stranačkim liderima i profesionalnim medijima poigravajući se politikantski sa eventualnim vanrednim izborima. Ako je to atmosfera u kojoj društvo može napraviti iskorak od patologije i agresije, onda smo svi kolektivno izgubili razum. Jer čak i da su na okupljanje građani došli isključivo zbog poziva opozicije – a nisu – to i dalje ne umanjuje njihovu istinsku zabrinutost za budućnost svoje zemlje i svoje djece.
I još nešto. Predsjednik Srbije tvrdi da se nikog ne plaši i ni pred kim ne povlači. Zašto u tom slučaju nije otišao do “Ribnikara” i zapalio svijeću? Istina, možda bi morao da otrpi upiranje prstom i zviždanje, ali to je sasvim mala cijena za izražavanje prikladne saosjećajnosti i čovječnosti. Naknadno je vjerojatno i sam postao svjestan koliki je time nanio udarac svom brižljivo zalijevanom rejtingu. No, to ga ipak nije zaustavilo da sa svojim trabantima pokrene novi val zastrašivanja i sluđivanja građana ne pokazujući ni mrvicu spremnosti da odustane od dosadašnje prakse. U nju spada i odsudna obrana medija ključnih za javnu legitimizaciju agresije, bahatosti, prostaštva i najnižih poriva. Kada se tako ponaša čovjek sa najvećom moći i uticajem u zemlji, poruka je kristalno jasna.
Zbog svega ovog, Srbija se nalazi tamo gdje je i bila prije tragedija u “Ribnikaru” i okolini Mladenovca. Mada nada uprkos svemu opstaje, malo je razloga za optimizam.
