Ovako stvari stoje. Na jednoj strani su gola sila, ogroman novac, država oteta od građana, zastrašujuća tabloidna mašinerija za mljevenje ljudskog mesa, stranka organizirana poput tajne policije ukrštene sa mafijaškom familijom… Protiv nje, na drugoj strani, stoje godinama demonizirane ličnosti tretirane sa pozicije vlasti kao članovi terorističke grupe na uvjetnoj slobodi. Ne raspolažu ničim izuzev nade da Srbija više ne može i neće trpjeti laži, bahatost, sistemsku korupciju, kriminalizaciju društva i zastranjivanja na gotovom svim životnim planovima.

Ali tko su ti ljudi? I zbog čega bi im građani trebali vjerovati?

U svakoj državi sa minimumom parlamentarizma i demokratskih sloboda, Zdravko Ponoš bi predstavljao favorita za predsjednika države. Na funkciji načelnika Generalštaba transformirao je Vojsku Srbiju u modernu oružanu silu i čuvajući njenu profesionalnu autonomiju suprotstavio se političkim spletkama svjesno žrtvujući položaj. Ponoša ne prate afere, nikakve sive zone u karijeri i uvijek može stati iza svojih riječi. Posjeduje urođeno dostojanstvo, odgovornost, odmjerenost i staloženost kakva dolikuje šefu države. Uostalom, dovoljno je usporediti njegova istupanja u javnosti sa performansima iz rijalitija aktualnog predsjednika Srbije pa da čovjeku bude sve jasno. Zato, poštovani čitaoče, ako je Zdravko Ponoš mogao obići Srbiju o svom ruvu i kruvu (vidi tekst “Susreti i razgovori u kampanji bez struje”), možete i vi u nedjelju lagano prošetati do glasačkog mjesta.

Isto vrijedi i kada je riječ o Mariniki Tepić i Aleksandru Jovanoviću Ćuti, prvim na listama koalicija “Ujedinjeni za pobedu Srbije” i “Moramo”. I ovlašan pogled na njihovo djelovanje ukazuje na ogromnu razliku između njih dvoje i režimskih perjanica u Skupštini. Dok je Marinika Tepić trpeći prijetnje i napade otvarala jedan za drugim slučajeve kriminala i korupcije u režiji vlasti, dotle su njeni poslanici javno čitali studentske ocjene Aleksandra Vučića; dok je Ćuta branio rijeke Stare planine i pozivao na ekološki ustanak zbog zagađivanja zemlje, u parlamentu bi – samo da je zvonce predsjedavajućeg zazvonilo – izglasali da se sunce okreće oko Zemlje. Ne postoji, dakle, nikakva dilema tko zaista zastupa stvarne interese građana u Srbiji.

Također i u glavnom gradu. Vladeta Janković jeste u devetoj deceniji života, ali provevši život u borbi za demokraciju i vladavinu prava, ovaj obrazovani, pristojni i duhoviti univerzitetski profesor u penziji neusporedivo više simbolizira duh Beograda od svih Vučićevih “kompletnih idiota” zajedno sa sve pojačanjima. A baš suprotstavljanje njihovom i divljanju građevinske mafije istaklo je u javnosti Dobricu Veselinovića, neumornog aktivistu posvećenog zaštiti interesa svojih sugrađana i komšija. Tu je i čuveni košarkaški trener Duško Vujošević, čovjek koji je reafirmirao ulogu uspravne kičme u doba epidemije poslušništva i potkupljivosti. Ova tri kandidata za gradonačelnika Beograda nalaze se na listama “Ujedinjeni za pobedu Srbije”, “Moramo” i “Ajmo ljudi”. Ako ništa drugo, pred biračima je izbor kakav dugo nisu imali – za koju god od ove trojice da glasaju, ne mogu pogriješiti.

Pored navedenih kandidata, na listama opozicije ima i brojnih drugih ličnosti čije javno djelovanje zaslužuje da bude prepoznato i priznato na predstojećim izborima. Između ostalih, tu su Nebojša Zelenović, Miroslav Aleksić, Zoran Lutovac, Biljana Stojković, Dragan Đilas, Radomir Lazović, Siniša Kovačević, Dragoslav Ljubičić – da se spomenu samo neki.

Svi oni imaju svoje vrline i mane, niko tu nije svetac niti superheroj. Ali takvi se na izborima i ne biraju, već predstavnici građana čiji je zadatak da zastupaju njihove interese i odgovaraju im za svoj rad. A prioritet nad prioritetima u Srbiji jeste da se zaustavi demagoški autoritarizam, daljnje razvaljivanje predstavničke demokracije i institucija, vladavina korupcionaških klika, pretvaranje zemlje u deponiju i tretiranje njenog naroda poput potrošnog materijala. Kud zapravo vodi neograničena moć jednog čovjeka koji o svemu odlučuje i pred kim svi moraju puziti i peziti, najbolje svjedoči Putinov napad na Ukrajinu. Poslije iskustava iz devedesetih godina prošlog stoljeća, Srbija više nema luksuz da još jednom završi mimo svijeta.

Izbori 3. aprila odavno nisu regularni. Kao i sve od 2012, obilježila ih je funkcionarska kampanja, utjerivanje kapilarnih glasova, zastrašivanje stanovništva, podmićivanje, upisivanje fantomskih glasača… A ipak, svaki izborni ciklus u Srbiji donio je neko iznenađenje. Zašto ne bi i ovaj – i to pozitivno? Jer neće biti da više ne postoji onaj osjećaj koji iz dubine stomaka tjera čovjeka da se suprotstavi silnicima i mutivodama.

O promjenama nabolje odlučuje glas svih nas.