Kolumna
Ova situacija
Godina poniženih i uvređenih
Zašto je problem Kosovo za veliki dio učesnika u političkom životu – kako na vlasti tako i van nje – postao apstrakcija? Zašto tragedije u “Ribnikaru”, Duboni i Malom Orašju nisu bile dovoljno jak alarm za društvo da konačno stane i pogleda samo sebe u oči i zapita gdje je, kakvo je i kako je dotle stiglo? Konačno, zbog čega su poslednji izbori pokazali da se agresija, nasilje i izostanak dijaloga nastavljaju
Piše:Filip Švarm
Ova godina je započela smrću kolege Vladana Radosavljevića. Na Kosmaju su ga 4. januara rastrgli psi. Nisu to bile lutalice već životinje dresirane za agresiju. Niko tada nije mogao znati što je ova tragedija najavila u društvu govora mržnje, političke osionosti i legitimiranog nasilja. Ali kao da se naslućivalo…
U prvom dijelu godine, jedna afera je smjenjivala drugu. Epiloga nije bilo, niti su one postojale za vlast i medije pod njenom kontrolom. Istovremeno, pogoršavao se položaj Srba na Kosovu. Ovaj problem za veliki dio učesnika u političkom životu – kako na vlasti tako i van nje – postao je svojevrsna apstrakcija. Nema tu mnogo mjesta za žive ljude, ali ima za jeftin kvazi patriotizam, demagogiju i odmjeravanje čiji je ego veći.
U svakom slučaju, prvu i posljednju riječ o Kosovu imao je i dalje ima predsjednik Srbije. Kad god se time bavio, krenulo je naopako. Slučaj u selu Banjska, gdje su poginula trojica Srba i jedan albanski policajac, do temelja je spalio čitavu politiku koju je Aleksandar Vučić vodio spram Kosova. Ali, režim se na ovo ne osvrće. Zašto i bi? U slučaju Krajine kada su bili radikali, ceh je platilo tamošnje srpsko stanovništvo, kao što ga sada – kada se nazivaju naprednjaci – plaćaju Srbi sa Kosova.
Valja ipak vjerovati da će ovi godinama ponižavani i vrijeđani ljudi ipak izbjeći sudbinu sunarodnika iz 1995. u Hrvatskoj. A kako je zaista na ovim prostorima izgledala posljednja decenija dvadesetog vijeka o kojoj danas režim direktno laže, na stranicama “Vremena” govori fotograf Dragoljub Zamurović, svjedok iz prve ruke.
Nažalost, godina na izmaku nikad neće biti zaboravljena. Nju su obilježile dvije nezamislive tragedije. Najprije se u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” desio nezamisliv košmar – dijete je poubijalo devetero druge djece, svojih školskih drugova i čuvara. Uskoro se masovni zločin dogodio i u selima Dubona i Malo Orašje: tamo je ubijeno devetoro mladih ljudi, među kojima i dvoje maloljetnika. Ako tragedija u “Ribnikaru”možda i nije mogla biti spriječena, ona u Duboni i Malom Orašju jeste – zbog počiniteljevih prijetnji i divljanja sa ilegalnim oružjem mještani su uporno i godinama zvali policiju. Kada je konačno došla, bilo je kasno.
Obje tragedije su bile alarm da društvo zastane, pogleda samo sebe u oči i zapita gdje je, kakvo je i kako je dotle stiglo. Reakcija vlasti je, najblaže rečeno, bila neadekvatna i sramna. Iz njenih redova je stigla sintagma da “sistem nije zakazao”. Šokirani svim ovim, građani su izišli na ulice u Beogradu i još nekoliko gradova. Krajem maja, desetine i desetine hiljada ljudi blokiralo je auto-put koji presijeca prijestonicu Srbije. Protest je nosio ime “Srbija protiv nasilja” i mada je trajao čitavo ljeto, režim nije ispunio niti jedan zahtjev demonstranata. Između ostalog, tražili su smjene ministra unutrašnjih poslova Bratislava Gašića i direktora BIA Aleksandra Vulina, te okončavanje govora mržnje na televizijama.
Ali kakva je to zemlja i kakvo društvo u kom roditelji ubijene djece moraju organizirati protest da bi se izborili za memorijalni centar? O tome za “Vreme” govore Ninela Radičević i Ivan Božović, roditelji ubijene Ane.
Još za vrijeme trajanja protesta građana, Aleksandar Vučić je opoziciji nudio izbore. Prihvatili su ih tek kada se na ulicama osuo broj demonstranata. Opozicija je vjerovala da znaju kakvi ih izborni uvjeti očekuju i tvrdila da može spriječiti izborne krađe. Ljuto se prevarila. Izbori održani 17. decembra bili su festival neregularnosti od početka do kraja. Možda je Srbija i vidjela veće krađe glasova, ali ne i veći izborni inženjering sa glasačima iz zemlje i okruženja.
Zbog toga su u toku još jedni protesti. Vlast za njih ne haje. Međutim – kako stoji u analizi našeg novogodišnjeg broja – drži u pritvoru 35 klinaca tvrdeći da su rušili ustavni poredak lupajući vrata i prozore gradske Skupštine, ali ne i Milana Radoičića iako je sam priznao da je organizirao i vodio paravojnu jedinicu u selu Banjska.
Što ponižene i uvrijeđene građane čeka u narednoj godini? Očigledno, sve osim predvidivosti javnog života, tolerancije različitosti i dijaloga. Agresija i nasilje se nastavljaju, niti jedan problem iz 2023. nije riješen, a stižu novi. Ipak, treba izabrati 2024. Kad-tad se nešto mora promijeniti nabolje, pa zašto onda ne bi u godini koja je pred nama.
U prvom dijelu godine, jedna afera je smjenjivala drugu. Epiloga nije bilo, niti su one postojale za vlast i medije pod njenom kontrolom. Istovremeno, pogoršavao se položaj Srba na Kosovu. Ovaj problem za veliki dio učesnika u političkom životu – kako na vlasti tako i van nje – postao je svojevrsna apstrakcija. Nema tu mnogo mjesta za žive ljude, ali ima za jeftin kvazi patriotizam, demagogiju i odmjeravanje čiji je ego veći.
U svakom slučaju, prvu i posljednju riječ o Kosovu imao je i dalje ima predsjednik Srbije. Kad god se time bavio, krenulo je naopako. Slučaj u selu Banjska, gdje su poginula trojica Srba i jedan albanski policajac, do temelja je spalio čitavu politiku koju je Aleksandar Vučić vodio spram Kosova. Ali, režim se na ovo ne osvrće. Zašto i bi? U slučaju Krajine kada su bili radikali, ceh je platilo tamošnje srpsko stanovništvo, kao što ga sada – kada se nazivaju naprednjaci – plaćaju Srbi sa Kosova.
Valja ipak vjerovati da će ovi godinama ponižavani i vrijeđani ljudi ipak izbjeći sudbinu sunarodnika iz 1995. u Hrvatskoj. A kako je zaista na ovim prostorima izgledala posljednja decenija dvadesetog vijeka o kojoj danas režim direktno laže, na stranicama “Vremena” govori fotograf Dragoljub Zamurović, svjedok iz prve ruke.
Nažalost, godina na izmaku nikad neće biti zaboravljena. Nju su obilježile dvije nezamislive tragedije. Najprije se u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” desio nezamisliv košmar – dijete je poubijalo devetero druge djece, svojih školskih drugova i čuvara. Uskoro se masovni zločin dogodio i u selima Dubona i Malo Orašje: tamo je ubijeno devetoro mladih ljudi, među kojima i dvoje maloljetnika. Ako tragedija u “Ribnikaru”možda i nije mogla biti spriječena, ona u Duboni i Malom Orašju jeste – zbog počiniteljevih prijetnji i divljanja sa ilegalnim oružjem mještani su uporno i godinama zvali policiju. Kada je konačno došla, bilo je kasno.
Obje tragedije su bile alarm da društvo zastane, pogleda samo sebe u oči i zapita gdje je, kakvo je i kako je dotle stiglo. Reakcija vlasti je, najblaže rečeno, bila neadekvatna i sramna. Iz njenih redova je stigla sintagma da “sistem nije zakazao”. Šokirani svim ovim, građani su izišli na ulice u Beogradu i još nekoliko gradova. Krajem maja, desetine i desetine hiljada ljudi blokiralo je auto-put koji presijeca prijestonicu Srbije. Protest je nosio ime “Srbija protiv nasilja” i mada je trajao čitavo ljeto, režim nije ispunio niti jedan zahtjev demonstranata. Između ostalog, tražili su smjene ministra unutrašnjih poslova Bratislava Gašića i direktora BIA Aleksandra Vulina, te okončavanje govora mržnje na televizijama.
Ali kakva je to zemlja i kakvo društvo u kom roditelji ubijene djece moraju organizirati protest da bi se izborili za memorijalni centar? O tome za “Vreme” govore Ninela Radičević i Ivan Božović, roditelji ubijene Ane.
Još za vrijeme trajanja protesta građana, Aleksandar Vučić je opoziciji nudio izbore. Prihvatili su ih tek kada se na ulicama osuo broj demonstranata. Opozicija je vjerovala da znaju kakvi ih izborni uvjeti očekuju i tvrdila da može spriječiti izborne krađe. Ljuto se prevarila. Izbori održani 17. decembra bili su festival neregularnosti od početka do kraja. Možda je Srbija i vidjela veće krađe glasova, ali ne i veći izborni inženjering sa glasačima iz zemlje i okruženja.
Zbog toga su u toku još jedni protesti. Vlast za njih ne haje. Međutim – kako stoji u analizi našeg novogodišnjeg broja – drži u pritvoru 35 klinaca tvrdeći da su rušili ustavni poredak lupajući vrata i prozore gradske Skupštine, ali ne i Milana Radoičića iako je sam priznao da je organizirao i vodio paravojnu jedinicu u selu Banjska.
Što ponižene i uvrijeđene građane čeka u narednoj godini? Očigledno, sve osim predvidivosti javnog života, tolerancije različitosti i dijaloga. Agresija i nasilje se nastavljaju, niti jedan problem iz 2023. nije riješen, a stižu novi. Ipak, treba izabrati 2024. Kad-tad se nešto mora promijeniti nabolje, pa zašto onda ne bi u godini koja je pred nama.
