Što su Zdravko Ponoš i Vladeta Janković? Režimlijama svih kalibara prsnuće glasne žice od urlanja –  "đilasovci!“ Ista ta etiketa, na isti način, lijepljena je većim dijelom trajanja socijalističke Jugoslavije svakome tko se zalagao za višestranačke izbore, slobodu medija, vladavinu prava…

Naravno – što je jednom tragedija, drugi put je farsa. Vremena Milovana i Dragan Đilasa nisu ista, niti se mogu usporediti njihov životni put i politika. Međutim, kontekst u kojem je "đilasovac“ najteža javna diskvalifikacija, zapanjujuće je sličan.

I onda i danas, cjelokupna vlast leži u rukama jednog čovjeka. Nekada se išlo "Titovim putem“ i nošena mu je štafeta, a sada se funkcionari bar tri puta u rečenici zahvaljuju Vučiću i dovode za "crvenu“ i sendvič mitingaše na njegove nastupe. Ipak, dijeli ih razlika poput zemlje i neba: Tito je bio vođa najuspješnijeg antifašističkog pokreta u Evropi i svjetski priznat lider kojeg su američki predsjednici dočekivali uz sve počasti ispred Bijele kuće, dok je Vučić – bivši navijač u pokušaju – ušao u istu zgradu kroz ulaz za poslugu i tamo sjedio na hoklici da bi mu dali nekoliko turističkih suvenira.

Slično je i sa partijom. Savez komunista Srbije i Srpska napredna stranka imaju podjednak broj članova. Kao i onomad, zapošljavanje i javna afirmacija mogući su bez stranačke knjižice, ali mnogo teže i sigurno ne svugdje. Za SKS i SNS – dalje – država može biti samo partijska i nikakva druga. A opet, u odnosu na unisonost i uniformnost naprednjaka, komunisti iz završnog perioda vlasti liče na pluralističku grupu za diskusiju.

U doba dijalektičkog materijalizma, publika je novine čitala između redova, a "subverzivne“ poruke švercane su u kulturnoj i rubrici posvećenoj vanjskoj politici. Danas njihovu ulogu ima ono malo preteklih nezavisnih i profesionalnih medija. No, aktualno i nekadašnje režimsko novinarstvo teško se može usporediti i to ne samo zbog današnjeg prostaštva i brutalnosti. Dovoljno je i ovlaš pogledati ondašnje vodeće novinare i urednike i ove po tabloidima i ružičastim televizijama pa da čovjeku sve bude jasno.

Malo toga se izmijenilo i kada je Služba u pitanju. Mada Vulin i Bata Gašić ne hapse "đilasovce“ poput Rankovića i Krcuna, podjednako ih prate i prisluškuju. Vremena su ipak druga, a i tehnika je napredovala. Tko sumnja, neka se zapita gdje se to pakuju sva ta spinovanja, podmetanja i namještanja, toliko otrovna po javni život.

Zbog svega ovog, etiketa "đilasovac“ prvenstveno govori o onima koji je kače drugima. Porazno stanje parlamentarizma, demokracije, vladavine prava i medijskih sloboda jasno govore što su prave vrijednosti naprednjačkog režima.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com