Kolumna

Nuspojave

Izvanredni otkaz

Fakat je da kapitalizam ne oskudeva u odbojnim osobinama, ali neće biti da je sistem(at)sko neobaziranje na nacionalne predrasude jedna od njih, naprotiv

Verujem da niste čuli za građanina Stjepana Margetića. Nisam ni ja – sve do danas. Margetić je, naime, "običan čovek", skromni provincijski proleterski anonimus koji Radi Svoj Posao i Živi Svoj Život, jedan od onih nevidljivih ljudi koji za medije nisu interesantni – osim ako iz protesta odseku sebi prst, ili nešto slično, ali i to samo za jedan varljiv, vorholovski trenutak; evo, koliko se vas još seća imena i prezimena onog pauperizovanog nesrećnika iz Novog Pazara koji je baš tako, tim drastičnim autodestruktivnim činom, izrazio svoje socijalno beznađe? – i koji odgule ceo svoj zemaljski vek a da se za njih nikada ne sazna, baš kao u onoj zaumnoj rečenici Radovana Belog Markovića o onom seljaninu "za kojeg se čulo tek kad je umro".

Enivej, zagrebački Jutarnji list donosi neobičnu (?) priču o ovom radniku preduzeća Iverica iz Bjelovara, koji da je upravo dobio "izvanredni otkaz" nakon što je odbio da privremeno pređe na rad u Srbiju, gde je, u nekoj od sestrinskih firmi iz istog kompanijskog sistema (multinacionalna grupacija Kronospan), trebao da podučava kolege novim tehnologijama, ili tako nešto. Stjepan Margetić, međutim, kaže da je "dragovoljac Domovinskog rata" i da ima problem, jelte, moralne naravi: "Bio sam na bojišnici i gledao kako ginu moji suborci, a sada bih trebao raditi u Srbiji, i to s ljudima protiv kojih sam se borio. Ja sam se i borio za to da radim u Hrvatskoj, a ne negdje drugdje". Je li?! Eto, iz kakvih sve bizarnih zabluda ljudi mogu doći u situaciju da rizikuju sopstveni život…

I tako je Margetić, ispada nekako, "zbog Srba i Srbije" popio otkaz, a sve usred Samostalne i Suverene Hrvatske Za Koju Se Borio i krvcu lio. Nije to mala stvar nakon 26 godina rada, i ne treba olako ironisati nad bilo čijom neveselom sudbinom, pa makar ona bila i u potpunosti plod one krajnje antipatične "samoskrivljene nezrelosti" o kojoj je kadgod govorio dobri stari Imanuel Kant. Sada će Stjepan M, pretpostavljam, imati višak slobodnog vremena, pa će moći natenane da lamentira i razmišlja šta ga je snašlo.

I zaista, šta je to što je snašlo narečenog Margetića, ali i bezbrojne druge margetiće po svim ovim poluopustošenim hrvatskama, srbijama i ostalim perifernim zemljicama nekadašnjeg Socijalističkog Carstva u kojem Sunce nikada nije zalazilo (doduše, retko je i izlazilo)? Snašao ga je, naravno, kapitalizam, a taj sistem – kao i svaki drugi – ima svoja pravila oko kojih, da prostite, nema mnogo vrdanja. I Margetić se i za to borio onomad kao "dragovoljac Domovinskog rata", a to što možda nije bio svestan da se i za to bori, to je bezbeli samo njegov problem. Naime, krvavi raspad Jugoslavije i prateće odumiranje njenog "socijalističkog" političko-ekonomskog uređenja (koje baš nikako nije moglo nadživeti istorijski kontekst koji ga je determinisao, te se naprosto "usitniti" na šest-sedam zasebnih etnonacionalnih soc-kneževinica; a baš to Nemoguće je kanda bila tajna želja tihe većine) dovele su novog Šerifa u grad, a taj je, prirodno, doneo i nove zakone. Recimo, Margetićev direktor lepo kaže: "Grupacija Kronospan ima poduzeća diljem Europe i ne može si dopustiti da se opterećuje nacionalnim predrasudama". I pravo da vam kažem, čovek je sasvim u pravu. Fakat je da kapitalizam ne oskudeva u odbojnim osobinama, ali nikako ne bih rekao da je sistem(at)sko neobaziranje na "nacionalne predrasude" jedna od njih, naprotiv. Naprosto, on jeste i pohlepan i surov i svakakav, ali i takav je za mnogo civilizacijskih stepenova iznad "margetićevske" tribalne vizije sveta podeljenog na Nas i Njih.

Ima tu, međutim, nešto drugo. Krupni multinacionalni kapital, u opsesivnoj potrazi za profitom, superprofitom, megaprofitom i gigaprofitom, u stanju je da se prema ljudskim sudbinama i potrebama svojih najamnika odnosi s krajnjim nehajem. Deo te priče je i seljakanje zaposlenika na sve strane sveta, po neupitnim potrebama Svete Firme. Pobuniti se protiv toga u ime prava na ljudski život po sopstvenom izboru i u okruženju koje ti je milo jedna je stvar; Margetićevi razlozi su nešto drugo – on sebe delegitimiše kao "žrtvu sistema" time što za svoje odbijanje poslušnosti navodi razloge koji ne dobacuju ni do najelementarnijeg civilizacijskog praga.

Ima neke ledene istorijske ironije u tome što ovaj i ovakav tekst nastaje tačno na tridesetu godišnjicu otkad među živima nema Josipa Broza zvanog Tito. Naime, šta: zamislimo da se nešto slično dešavalo tada, u Titovo doba? Margetićevo demonstrativno odbijanje da radi sa "drugovima iz Srbije" možda bi ga odvelo čak i u zatvor, jer bi moglo biti tretirano kao politički greh. U kapitalizmu te za "politiku" niko ne pita, privatno možeš da veruješ i u postojanje Deda Mraza, ali ne možeš da bacaš klipove u točkove kompanijskog Progresa svojim privatnim cendranjem, ubacivanjem bizarnih ličnih predrasuda tamo gde im nema mesta. Dakle – otkaz, čao, amore! A ti onda, tako otkazan, ne moraš nikada u tu Srbiju, slobodan si čovek, niko te ne tera…

Svet nestalog i potonulog socijalizma – barem onog "mekog", titovskog – danas mnogima od nas izgleda kao izgubljena Arkadija, kao jedan čovečniji način da se proživi život, u čemu ima nešto istine, i mnogo nostalgičnog ulepšavanja. Svet kapitalizma, pak, izgleda nam kao mašinerija koja melje sve što joj se nađe na putu. To nije scena koja izaziva simpatije ni prijatne asocijacije. Bezbrojni naši potkontinentalni margetići progurali su svoje Zlatno Doba devedesetih pod svim tim tuđmanima i ostalim miloševićima u pokušaju da se nekako otresu i jednog i drugog, i da stvore hibrid koji bi bio "politički" krajnje desno, u znaku autarhičnog nacišovinizma, a "ekonomski" krajnje levo, u znaku (opet autarhične) "samoupravljačke" utopije. Jer oni su se, eto, kao ovaj bjelovarski nesrećnik, "borili da rade u Hrvatskoj". Niko im, jebi ga, nije otkrio strašnu tajnu da ni Hrvatska ni Srbija uopšte ne postoje, svim zastavama, grbovima i ostalim banalnim državoimitirajućim đinđuvama uprkos, te da se, samim tim, u njima ne može ni raditi. Postoje samo grupacije koje "si ne mogu dopustiti opterećivanje nacionalnim predrasudama". To jest, sve isto kao Drug Tito, samo drugačijim, mnogo efikasnijim sredstvima.

Iz istog broja

Lisica i ždral

Zlatno doba

Ljubomir Živkov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu