U vreme zaoštrenih odnosa Srbije i Hrvatske, na ovdašnjem TV programu protekle nedelje mogla su se videti najmanje dva primera modela hrvatsko-srpskih odnosa. U pitanju su TV serija Kud puklo da puklo na Prvoj i premijera filma Zvizdan na HBO kanalu.

U oba slučaja radi se o aktuelnoj hrvatskoj TV i filmskoj produkciji, pa se može govoriti o dva umetnička pristupa. Oni ujedno govore i o stavovima hrvatske javnosti prema temi Srba, bilo kao nacionalne manjine ili kao aktera rata iz devedesetih.

Ćutanje je zlato!

U 350 epizoda serije (dve sezone) Kud puklo da puklo pratimo šaljive zgode meštana sela Oštrovca u Lici. Pored sela je nacionalni park, pa se u priču umešala i politički korektna tema ekologije i zaštite životnog okoliša. U središtu priče je ljubav mladog rendžera Damira i doktorke Katarine, koja zbog testamenta deda Đure dolazi u selo, jer ako izdrži godinu dana, ona će kao i unuci Tomislav i Krešo naslediti milion evra. Ako ne uspeju, novac će pripasti selu, pa se u priču upliću lokalci-matorci iz mesne zajednice i lokalni sveštenik. Ovu seriju, koja je prikazana širom regiona, producirala je TV Nova, a scenarista je mladi i talentovani Splićanin i bloger Vlado Bulić, poznat po projektu "Pušiona". On je već sa nepunih 30 godina nagrađen za svoj roman Putovanje u srce hrvatskog sna u kojem je, kako kritičari kažu, prikazao mračnu stranu svakodnevice u Hrvatskoj. Nesporno – čovek ume da gleda oko sebe i piše britko.

Međutim, od samog početka serije, na pragu svesti sam osećao kako nešto na toj slici nije u redu. U podeli su i glumci sa "ove strane tarabe" i to različitih generacija, ali u toj idiličnoj slici Like (bez međeda i vukova) uz rakiju, basu i krtolu nešto ipak nedostaje. Pogađate – u dva sela, gde se radnja dominantno odvija, nema Srba, niti u tragovima. Uprkos ratu i iseljavanju, ostale bi makar spaljene kuće ili lokalni toponimi koji bi mogli da nagoveste da je tu nekada pisalo "Hund", ali i "Mile". Ni popa, ni groblja, a kamoli Srbina, makar u petom planu, u vidu uplašenog statiste. Statistika pokazuje da je u Lici ostalo srpskog življa i da su čak imali i jednog predsednika općine u slabo razvijenoj Udbini.

No, producenti su shvatili da je mnogo bolje imati glumce iz Srbije, u etnički čistoj seriji koja detaljno prikazuje opustela sela i prelepu prirodu od koje mladi beže u velike gradove. Ovaj scenaristički propust posebno je neobičan, jer je tekst pisao talentovan momak – kojem se slučajan propust ne bi omakao. Mnogo više – ovo "pucanje" govori o aktuelnom stanju u Hrvatskoj, naročito u širim slojevima publike kojoj je serija namenjena.

Drugačiji pogled smo videli u filmu Zvizdan iz 2015, scenariste i reditelja Dalibora Matanića. Film je ovdašnja publika mogla da vidi kao premijeru na HBO kanalu. Nastao je kao saradnja produkcijskih kuća iz Hrvatske, Slovenije i Srbije i postigao je uspeh na festivalima u Puli i Kanu, gde je trijumfovao u selekciji "Izvestan pogled". Bio je hrvatski kandidat za Oskara 2015. godine i postao jedan od tri najgledanija filma dosad u Hrvatskoj. Da se razumemo, u pitanju je film o ljubavi, a kroz tri priče – iz 1991. (Jelena i Ivan), 2001. (Nataša i Ante), 2011. (Marija i Luka) – pratimo kako izgleda ljubav devojke koja je Srpkinja i momka koji je Hrvat. Ove tri ljubavi paralelno su i priče o odnosima Srba i Hrvata, o ratu i ožiljcima, o žrtvama na obe strane i o prelivanju straha iz jedne zajednice u drugu. Možda je prvi put na velikom platnu autor iz Hrvatske kao scenografiju za svoj film upotrebio spaljene i srušene kuće u srpskim selima kršne Bukovice. Baš kao što sporo teče obnova tih kuća, jednako tako u tom gotovo biblijskom krajoliku teku oporavak razvaljenih ljudskih odnosa i lečenje od ogromne mržnje.

U filmu postoji zanimljiv rediteljski potez, jer u sve tri priče gledamo iste mlade glumce – Tihanu Lazović i Gorana Markovića. Time se pojačava univerzalna poruka da jedino ljubav, ta zaboravljena ljudskost, može zalečiti strahote rata.

Kritičari filma u Hrvatskoj su Mataniću zamerali na idealizmu i "šizofrenoj predstavi Srba u Hrvatskoj", jer čistokrvni Hrvat nema šta da traži sa Srpkinjom, jer neće ljubav promeniti "martićevce"! Ovakvi napadi su ujedno bili i najjači argument za film i njegovu idealističku nameru da se suoči sa mržnjom.

Ta mržnja koja bljesne poput munje i začas izazove požar u regionu predstavlja fenomen po sebi. Dok se zvanični političari ujedaju za jezik i pokušavaju da na Balkanu upotrebe Gandijevu doktrinu ahimsa (nečinjenja), ovaj Zvizdan, baš kao što ime kaže, opisuje stanje kada nas snažne emocije, poput podnevnog dalmatinskog sunca u Bukovici, mogu naterati da mrzimo, ali i da zavolimo.