Kolumna

Navigator

Kad Fejsbuku crkne krava

"Vozačku, saobraćajnu, ličnu kartu i mobilni telefon!" grmnu saobraćajac koji vas je zaustavio u pola noći zbog malo brže vožnje ili prolaska na crveno u potpuno praznoj ulici bez raskrsnice. Potom se on sa "plenom" zapućuje ka svom automobilu gde neko vreme sa kolegom, proverava, čuka nešto u neki uređaj, da bi se posle nekoliko predugih minuta vratio sa presudom.

Pitanje je, da li biste mu zaista dali i mobilni telefon, kada mu dajete sva ostala dokumenta i pristajete da duvate u "sviralu" za proveru alkoholisanosti? Ima opravdanja da vam ga traži, recimo da vas spreči da pozovete uticajnog prijatelja, fotografišete patrolu ili šta god. A može i da proveri da li ste ga poslednjih minuta koristili, čime ste dodatno ugrozili svoju i bezbednost ostalih učesnika u saobraćaju (ovo sam prepisao iz testova za vožnju).

Dobro, možda je ovo preterano, ali da li je u redu da policija pokupi telefone dripaca koji su upravo obili trafiku pa su uhvaćeni ili klinčadije koja nekog maltretira pa bi Drug Plavi da im lično ispoziva roditelje da dođu po decu? Mogao bih da ređam dalje primere, ali ne bih znao da vam odgovorim kakva je praksa i šta kaže zakon u Srbiji čak ni posle dopune Zakona o bezbednosnim agencijama.

Zato je u SAD od prošle nedelje zabranjeno čačkati nečiji telefon bez sudskog naloga, pa taman da je u pitanju ne znam kako okoreli kriminalac i prevarant. I taj ima pravo na privatnost, sve i da je ona pomešana sa podacima koji bi bili od značaja za istragu. Mobilni telefon dobio je status stana, samim tim i nepovredivost. S razlogom, jer je bila praksa da policajci posle privođenja, a pod istražnim izgovorom, gledaju koga je privedeni zvao, kakve je poruke slao, šta je slikao, s kim ljubaviše i još koješta.

Telefon jeste postao naš konsiljere, ali nije jedini. Nedavno mi je na ulici ispala usb memorija i jedan dobronameran čovek me je kasnije u toku dana pozvao da mi kaže da ju je pronašao i da mogu da je povratim ako mi treba. To me je navelo da se zapitam šta sve držim po memorijama (uglavnom ništa bitno, to je posledica paranoje koju gajim), šta šaljem i-mejlom (svašta!), a o telefonu da ne govorim. Ionako je to iz telefona "u oblaku" odakle je takođe moguće skinuti sve moje podatke, naročito kontakte, pod uslovom da dođete do šifre. Fizička zaštita, odnosno sprečavanje da vam neko bez sudske dozvole uzme aparat i istražuje po njemu, samo je prvi korak u opštoj promeni ponašanja.

Isto važi i za društvene mreže, pogotovo posle ovonedeljnog priznanja Fejsbuka da su početkom 2012. izveli sedmodnevni eksperiment na 700,000 korisnika, kojima su malo menjali statuse ne bi li videli kako to utiče na emocije njihovih prijatelja. Ispostavilo se da utiče, da su ljudi srećni kada su im prijatelji srećni i obrnuto, mada ja mislim da je to samo eho na Fejsbuku i to kod onih koji koriste engleski (samo na njima je eksperimentisano). Rezultati u Srbiji bi, verovatno, bili drugačiji samo što niko nema dovoljno snage da proveri da li su slična testiranja rađena i na drugima.

Ako od tog slučaja ima neke koristi onda je to novo svetlo na priči o superiornosti društvenih medija u odnosu na klasične i na takozvano građansko novinarstvo.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu