Kolumna

Zoom

Kako ubiti Borisa Tadića – Da li kumov kum Ratko Knežević dobro tumači signale iz svakodnevice balkanske politike

Šta smo imali u poslednja dva-tri dana: najavu ubistva Borisa Tadića, Miloša Vasića i Žarka Koraća... A nekad se leti lagodno pisalo o mišu u pivu, žiletu u hlebu, drekavcu u Drini, dok Zakon o informisanju niko nije ni pominjao

Vest iz Tamnog Potoka: Ko je kome dužan

Poslednji put, mimo privatnih kontakata, video sam Borisa Tadića, ako izuzmemo televiziju, pre jedno dva, tri meseca. Sedeli smo na terasi zgrade Predsedništva Srbije. Ritualno, u funkciji glavnog urednika, prisustvovao sam početku intervjua s predsednikom države na širom otvorenom balkonu koji je, s tačke gledišta jednog Zvezdana Jovanovića, idealan poligon za asasinaciju, mnogo pogodniji nego skučeno dvorište, parking na kome je ubijen Zoran Đinđić.

Sad da me ubijete ne bih umeo da vam kažem da li je to bilo mnogo ili malo pre nego što je, navodno, po sopstvenoj izjavi, Stipe Mesić, predsednik Hrvatske, upozorio u Sofiji Tadića da mu udružena balkanska mafija radi o glavi. Ali je Tadić rekao da su mu, mimo njegove volje, pooštrene mere bezbednosti koje se tiču njegove lične sigurnosti, a od tog dana, nije se više nikad popeo na tu terasu, koja je, uzgred rečeno, najprijatniji deo zgrade Predsedništva i gde bi predsednik, siguran sam, radije sedeo nego u kancelariji koja jeste povelika, ali joj bezdušnost oduzimaju jedino slike Tadićevih kćerki i Koraksove karikature, odabrane kao dokaz Tadićeve tolerancije. Manje-više ga prikazuju kao čoveka koji je produžio Koštuničin politički vek.

Ovih dana, od svih ljudi na svetu, javio se kumov kum, dakle Ratko Knežević, nekadašnji poverenik i uzdanica Mila Đukanovića, perjanik letnje histerije srpsko-crnogorskih medija, a i šire, sa starom pričom, obnavljanom u najmanje tri julsko-avgustovska ciklusa, u samo jednom novom pakovanju: Milo Đukanović, Cane Subtić & comp., privatna firma s Kajmanskih ili drugih ostrva, osnovana s ulogom od 500 evra, ili tako nešto, odlučila je da ubije Predsednika Srbije, što iz osvete, što iz straha da bi posle onog što svi znamo o njima mogli još više da saznamo.

Ova je priča starija od političke karijere Borisa Tadića. Desetinu puta u mom skromnom čamcu čekao sam da uplovim u marinu kraj carinarnice u Zelenici, Crnogorsko primorje, mesto odakle je kralj Aleksandar otplovio u kobni Marselj, zato što je prilaz bio blokiran udarničkim naporom carinika da u jedan mafijaški gliser utovare što više cigareta. Mislim da sam jednom video i Kneževića, ali taj nije radio na utovaru.

Šta je tu novo? Ništa, osim da sad udruženi korisnici opšteg haosa i kriminala, zaštićeni ili imunitetom ili neverodostojnošću srpskih poternica, vode međusobne ratove verovatno zato što je neko nekom ostao dužan. I šire krake balkanske hobotnice ne bi li jedni usisali druge, pretvarajući sve to u visoku politiku, dok se narodu sve, odavno, zgadilo a melodramski se, nakon saopštenja iz visokih i klimatizovanih kancelarija, pojačava osećaj mučnine vestima poput ove koja je objavljena u jednim beogradskim dnevnim novinama i glasi: "Telo D. M. (38), koji se pre četiri dana hicem iz pištolja ubio zbog siromaštva, nađeno je juče u napuštenoj kući u mestu Tamni Potok."

Vojvodina pretnja: Šta će njemu Zakon o informisanju

Toliko o životu i smrti. Sve dok se u utorak predveče nije pojavila vest da je neko s potpisom Siniše Vučinića, osnivača "najnovijeg novog četničkog pokreta", filijala Trebinje, zapretio da će da ubije novinara "Vremena" Miloša Vasića i Žarka Koraća, narodnog poslanika i lidera SDU-a (vidi naslovni tekst "Pretnje smrću…" ovog broja "Vremena").

Do zaključenja ovog izdanja "Vremena" uspeli smo, zahvaljujući dobrim vezama s Vasićem, da saznamo zašto je njegovo vojvodstvo ljuto na našeg novinara – prevedno na srpski, rekao je u nekom radio-programu da je ovaj, Vučinić, preispoljna budala, ili tako nekako, a za Koraća postoji osnovana sumnja da misli isto.

Šta smo imali u dva dana: najavu ubistva Tadića, Vasića i Koraća… A nekad se leti lagodno pisalo o mišu u pivu, žiletu u hlebu, drekavcu u Drini, dok Zakon o informisanju niko nije ni pominjao.

Prošle nedelje Sandžakom i ostatkom Srbije dosta se gledala i komentarisala foto-vest da su se nakon šesnaest godina ljute borbe rukovali Rasim Ljajić, ministar za sve i svašta u srpskoj vladi, i Sulejman Ugljanin, ministar za ništa u istom aktuelnom kabinetu, pod budnim patronatom turskog ministra spoljnih poslova i našeg Vuka Jeremića, čiji je osmeh širi i iskreniji od osmeha ostalih aktera sa slike, što je valjda dežurne cinike i izazvalo da ovo "novopazarsko pomirenje" krste najvećim uspehom srpske spoljne politike.

Ne bih oduzimao značaj ritualnim političkim gestovima. Naprotiv. Kontinuirani rituali proizvode očigledne političke posledice. Dokumentarni centar "Vremena" za ovaj broj je spremao temu pod radnim naslovom: "Svi vikendi Ivice Dačića", i pošto nisu uspeli da dovoljno uverljivo dokumentuju uverenje uredništva da je potpredsednik Vlade i ministar policije svake subote i/ili nedelje, od dana kada je ušao u Vladu, koristio priliku za rad na terenu, odložili smo temu za iduću nedelju kad ćemo obezbediti više dokaza za tvrdnju da je Ivica Dačić makar ikonografski najprisutniji srpski političar u javnom prostoru.

On se, lično, stesao, ali se proširio u svim ostalim pravcima. Najpoželjniji je partner za svaku kombinaciju i verovatno će takav i ostati. Ne samo zato što je vredan već pokazuje i jednu vrstu doslednosti kojoj obično srpske stranke srednje snage nisu sklone.

Dinkić i zakon: Šteta od vanrednih izbora

Ovo nas uvodi u finalnu raspravu, pregrejanu preko svake mere, po kojoj bi neizglasavanje promena u Zakonu o informisanju moglo da dovede do vanrednih parlamentarnih izbora.

Reći će neko da je ovo zemlja čuda, ali malo je verovatno da bi propast prekonoćnog projekta Ministarstva za kulturu, ministarstva nad kojim Mlađan Dinkić ima direktnu nadležnost, izazvalo tako dramatičnu posledicu, uoči pregovora s MMF-om o dodatnom rebalansu budžeta i u trenutku kada bi i eventualni novi vladaoci, predvođeni Tomislavom Nikolićem, ohrabreni zemunskom pobedom i relativno visokim rejtingom, imali više štete od ove pobede nego što imaju koristi od nepromenjenog statusa.

U avgustu političari idu na odmor. Eto prilike da malo predahnete.

Iz istog broja

Lisica i ždral

Završno poglavlje

Ljubomir Živkov

Nuspojave

Ruke iznad grada

Teofil Pančić

Navigator

Pirati sa Amazona

Zoran Stanojević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu