Kolumna

Navigator

Kaluđer koji je prodao svoj smartfon

Gde su moje pročitane knjige? Ovu parafrazu pitanja koje sebi postavlja Teodor Kraj u “Profesionalcu” Dušana Kovačevića mogao bi sebi da postavi svako od nas koji je letnji odmor koristio za ozbiljno čitanje. Kad smo se, u nekim ranijim decenijama pakovali, brinulo nas je da li ćemo poneti dovoljno knjiga “za plažu”. Danas je ključno pitanje radi li na plaži internet, to jest da li dobacuje vajfaj iz neke kafane ili možemo da koristimo sopstveni, kao posledicu političkog dogovora o romingu.

Suvišno je podsećati na to ili nuditi čitaocu slike od “pre i danas” na kojima se vidi da je od, otprilike 2007, našim rukama zavladao uređaj, da smo na njima svi blago pognutih vratova i uposlenih palčeva. Oni koji nisu, nose slušalice. Ne vredi kukumavčiti da se svet promenio kad se jeste promenio, kao što se promenila i naša potreba da u pansionskoj sobi očekujemo klima uređaj iako smo u malopre spomenutim godinama takođe mogli bez njega. Kvar klime u kolima je već kataklizma koja se, logično, dešava samo leti na 40 stepeni.

Ali dok su razna tehnološka unapređenja našeg života zaista korisna i čuvaju nam zdravlje, promena čitalačkih navika može da deluje u suprotnom smeru, da nas zatupi i osiromaši i kada to kažem, ne mislim samo na rečnik. Ako pretpostavimo konzumiranje obično nepismenih postova i gledanje slika čitanju kvalitetne literature, onda uzalud pažljivo biramo hranu koju ćemo jesti i badava vežbamo (plivamo) da bismo bili fit. Primerenije bi bilo da se bacimo na džank, girose i pice sa kioska, ali na tom nivou (stomaka) smo nepogrešivi. Jedina razlika kod ovog poređenja je što je u slučaju čitanja ulična hrana skuplja od one u najboljem restoranu.

Mnogo je razloga za takvo naše ponašanje, ali nekoliko se izdvaja. Društvene mreže zahtevaju da stalno budemo informisani. Ne u smislu šta se dešava u svetu, već šta se dešava u našem socijalnom okruženju, koje je uglavnom digitalno. Još ako objavljujemo svoje fotografije i misli, onda smo se doveli u obavezu da reagujemo i na komentare. Još veći je problem, a to pokazuju istraživanja, gubitak pažnje i sposobnosti da razumemo ono što smo pročitali.

Društveni mediji nametnuli su nam sadržaje koji se konzumiraju u roku od 15 sekundi (nije slučajno). Za to vreme korisnik ima kompletno iskustvo, od saznanja do zaključka i može da ide dalje. Prosečna knjiga zahteva desetak i više sati čitanja, ponekada se u prvih stotinak strana “ništa ne dogodi”, a to je više od hiljadu postova. Ako je i uzmete u ruke, vrlo često ćete se hvatati za telefon “samo da nešto proverite” i vrlo brzo će vaša koncetracija pobeći sa papira na ekrančić jer je tamo, nesumnjivo, sve brže i zanimljivije.

Međutim, moguće je čitati dobru literaturu i sa ekrana telefona, zar ne? Mnogi ljudi prebace na telefon dobre knjige da ih ne bi vukli po koferima i, zapravo, čitaju Apdajka i Dostojevskog dok mi mislimo da tvituju. Hm, nauka to ne brani baš. Još jedno istraživanje japanskog univerziteta Šua (Showa, glavni autor Motoyasu Honma) pokazalo je da su isti tekst bolje razumeli oni koji su ga čitali sa papira od onih koji su to radili na telefonu. Ali, istraživači nude rešenje: dišite duboko dok čitate sa mobilnog telefona i to će vam značajno pomoći da bolje razumete tekst. Naročito ako je u pitanju posao ili škola.

Ostaju nam audio-knjige koje su poslednjih godina baš zahvaljujući mobilnim telefonima procvetale. Slušanje teksta koji neko kvalitetno čita može da bude novo, fantastično plažno iskustvo. Mana je što nema preskakanja i ubrzavanja čitanja, kao i prilična izolacija od okoline. Naravno, uvek je tu i mudra preporuka da na odmoru zaboravite na mobilni, da se informativno detoksikujete što je dobro kada je moguće. Uglavnom nije.

Iz istog broja

Nuspojave

Španska sela, srpska posla

Teofil Pančić

TV manijak

TV stihija

Dragan Ilić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu