Falio im je samo zapaljeni krst. Što drugo reći o opskurnoj družini predvođenoj Vladanom Glišićem i Mišom Đurkovićem koja se, poput kvaziakademske verzije Kju Kluks klana, okupila ispred zgrade SANU tražeći smjenu njenog predsjednika Vladimira Kostića? Tobožnja obrana Kosova i Ustava Srbije predstavljala im je samo izbušeni smokvin list za šovinizam, mračnjaštvo, primitivizam te – prvenstveno – sitnosopstveničke, ali zato podle interese.

Što god zazivali i na što god se zaklinjali, tih stotinjak linčera nemaju ni mrvu časti i poštenja. U suprotnom, umjesto pod prozorom najuglednijeg neurologa sa ovih prostora, netko bi ih već uslikao pola kilometra dalje, ispred vrata Predsjedništva Srbije. Jer, prilika za njihove napade ustavobraniteljske temperature bilo je onoliko. Na primjer, kada se Aleksandar Vučić poigravao podjelom Kosova ili vraćao iz Vašingtona sa ključem Bijele kuće nakon uspješne obrane interesa države Izrael.

Zato, da li je ova situacija samo prolazna bura u čaši vode? Nije, poštovani čitaoče, nikako. U pitanju su krajnje krupne i ozbiljne stvari.

Svaki javni istup Vladimira Kostića upečatljiv je po promišljenosti, odmjerenosti, racionalnosti, pristojnosti, moralnosti… U zemlji gdje je, sudeći po tabloidima, u posljednjih osam godina bilo više državnih udara nego u cjelokupnoj istoriji Latinske Amerike, predsjednik SANU predstavlja jedan od rijetkih glasova zdravog razuma i ličnog integriteta. Takav je bio tokom čitavog svog rada na čelu SANU, a isti je i sad.

Okolnosti se, međutim, počinju postepeno mijenjati. Svakodnevni politički rijaliti prepun hiperemotivnosti, verbalne agresije, besprizornih laži i jeftinog dramljenja postao je predvidiv, monoton i dosadan. Javnost je – da parafraziramo Dušana Čkrebića – umorna od permanentnog neobjavljenog vanrednog stanja i željna normalnosti. A na putu do nje važan putokaz čine lični primjeri Kostića i vladike Grigorija. Ako nekome nije jasno zbog čega, dovoljno će mu biti da usporedi način i ono što oni govore sa nastupima režimskih perjanica pa će mu se kaz’ti samo.

Ovdje nije riječ o tome da li je ili nije Kostić potencijalni predsjednički kandidat na predstojećim izborima. Mnogo više od toga, režim brine mogućnost promjene društvene klime u pravcu normalnosti, odgovornosti i objektivnog sagledavanja stvarnosti koje, između ostalog, simbolizira i predsjednik SANU. Da se u tom pravcu nešto zbiva svjedoči promptni preventivni napad Vučića i njegove ekipe.

Recept je dobro poznat i oproban. Na početku tabloidi započnu sa grajom i blaćenjem, a onda na scenu istupi istrenirana družina poput one okupljene 16. januara u Knez Mihailovoj. Cilj je prost – izjednačavanje predsjednika SANU i zastupnika najprizemnijih strasti. Zašto? Zato da bi režim mogao sugerirati da su oni i Kostić samo dvije strane istog novčića, marginalni protagonisti opskurnog valjanja u istom blatu, te da tu nema niti može biti ni "n" od normalnosti. Na kraju, kada je procijenio da je dejstvo njegovih združenih snaga postiglo optimum, na teren je istrčao lično Vučić. Glumatajući da je olimpijski iznad situacije i aktera, onako kako samo on zna odmahnuo je rukom i milostivo "dopustio" predsjedniku SANU da govori što god želi. Vučić nije morao dodati "neka mu služi na čast" – svi su ga savršeno dobro razumjeli.

Pojedinca Vladimira Kostića bolje od bilo čega brane njegovo višedecenijsko djelo i postignuti rezultati. Nema on problem, već građani Srbije. Pitanje zato glasi: hoće li režimu još jednom poći za rukom da zamuti vodu i predstavi im tabloidni rijaliti kao raspoloženje javnog mnijenje? Da li će u korijenu sasjeći svaki pokušaj argumentiranog dijaloga i sagledavanje realnosti bez propagandnih floskula, podjela i hajke na ljude? I zbog čega na javnoj sceni ne smije biti mjesta ni za što drugo osim Vučićevih dramskih monologa i, potom, poltronskog ponavljanja izabranih izvoda kroz urlanje Gorana Vesića, zapijevanje Aleksandra Vulina, recitiranje bez razumijevanje Ane Brnabić i drugih nastupa njima sličnih?

Odgovori u konkretnom slučaju ne zavise samo od reakcija članova SANU, akademske zajednice i javnih ličnosti različitog profila, nego i od brojnih drugih faktora. Mediji tu imaju ključnu ulogu, pa je na dnevnom redu i još jedno prodavanje muda pod bubrege. Riječ je o aktualnoj podjeli novina, televizija i portala na provladine i opozicione.

U tom kontekstu, Srbija ispada nalik na neku normalnu državu gdje vlast ima nešto više poslanika u parlamentu, tržišni uvjeti su ravnopravni, javne debate neistomišljenika uobičajene, mediji profesionalni, pa sad neki više podržavaju aktualnu vladu, a drugi manje… Teško je zamisliti išta ciničnije i uvredljivije od ove "podjele" u zemlji sa jednopartijskom skupštinom, režimskim tabloidima za mljevenje živog ljudskog mesa, privatnim medijskim imperijama na državnim jaslama, njihovom bjesomučnom propagandom vladajuće partije, odsustvom bilo kakvog dijaloga, zastrašenim oglašivačima i čitavim nizom drugih ekonomskih pritisaka. Ono malo preteklih nezavisnih i profesionalnih medija, stalno demoniziranih sa pozicije moći, uglavnom preživljava stjerano u ćošak. Ali dobro: ako su opozicioni samo zato što insistiraju na vladavini prava, kontroli vlasti, demokratskim i evropskim vrijednostima, građanskim i ljudskim slobodama – neka onda to i budu.

Kakva je stvarna medijska slika u Srbiji, Vučiću i trabantima nitko ne treba objašnjavati – oni su je vlastitim rukama kreirali. Podjela na opozicione i provladine medije potrebna im je iz krajnje prizemnih i pragmatičnijih razloga. Pod jedan – da izjednače prave novinare sa svojim progandistima i abonentima; dva – na taj način da zabašure korupcionaške i druge afere proglašavajući ih za opoziciono podmetanje; pod tri – da uvjere građane da poput režimskih i svi ostali mediji izvještavaju onako kako im se naredi i plati; i konačno – da obesmisle svako zalaganje za profesionalne i etičke standarde.

Mada ovo nije sve, svakako spada u najvažnije. U tom linču zdravog razuma i svakog pokušaja uspostavljanja makar i minimuma normalnosti, napad na Vladimira Kostića najbolji je primjer da tu ništa nije slučajno. Naime, prva promjena u Srbiji započinje kada se građani osvrnu oko sebe, usporede sa drugima i odbiju da pod pritiskom, poput onoga u ekspres loncu, netko stalno viče na njih, plaši ih, vuče za nos i, uopće, tretira kao učesnike brutalnog i sumanutog rijalitija. S obzirom na prilike – malo li je?