Kolumna

Zoom

Mnogo buke oko normalnih stvari – Kolika je uloga kluba iz Šekspirove ulice u formiranju koalicione vlade Tadića i Dačića

Strateški cilj Delte, orijentisane na trgovinu i nekretnine, nije čerupanje sirotinje, već ista radnja sa sve bogatijim građanstvom i privredom. Kolika bi bila Miškovićeva zarada da se ostvari radikalski cilj da se hleb prodaje po ceni od tri dinara?

Između odreska i deserta: Manter je klimnuo glavom

Sladokusci misle da je Rade Litričin, ugostiteljsko-gastronomski maestro, i šef parade u klubu Privrednik, u mitskoj Šekspirovoj ulici u Beogradu, zaslužniji građanin od polovine onih koji su platili ekstremno skupu upisninu i članarinu za ovaj klub bogatih Srba i za koji se, ovih dana, priča svašta, a najpre da su tu, na nekakvom ručku, srpski tajkuni, predvođeni Miroslavom Miškovićem, odredili karakter i sastav srpske vlade.

Ako je gospodin Litričin ostao veran starim navikama, kao predjelo je služena guščija pašteta, mada autor teksta nema potvrdu za ovu pretpostavku, kao što je nemaju ni oni koji tvrde da su između glavnog jela i deserta vlasnik Delte i Kameron Manter, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu, klimnuli jedan drugom glavom i usaglasili se da vladu naprave Tadić i njegovi i Dačić i njegovi.

Ne bih, dakle, rekao da je takva saglasnost posledica jednog ručka, već dužeg sazrevanja stanja stvari u zemlji Srbiji i da se, kao prvo, ništa neočekivano nije dogodilo i, kao drugo, da se shodno tome takav rasplet mogao očekivati.

Krupan biznis i krupna spoljna politika imaju najmanje jednu zajedničku karakteristiku, a to je da ulažu tamo gde se očekuje najveći profit.

Još pred formiranje druge Koštuničine vlade, Miroslav Mišković, na proslavi desetogodišnjice Delte, rekao je nešto što se pred ove izbore zaboravilo. Izjavio je tada, prvi put zašavši javno i duboko u političke vode, da očekuje da se Koštunica i Tadić brzo dogovore i naprave vladu proevropske orijentacije.

Bilo je to pre nešto manje od tri godine, a dogodilo se pred ove majske izbore da je iz redova ne samo neoliberalnih mislilaca, već i iz krugova u i oko Demokratske stranke, srpski tajkunizam generalno, a kad kažem tajkun, čitaj Mišković, optuživan da optira za izolaciju zemlje kako bi svoj monopolski položaj zaštitili od, prvenstveno, evropske konkurencije i kako preferiraju ruski kapital, jer je poreklo njihovog bogatstva slovenske krvne grupe.

Ispostavlja se sada da je Mišković pre tri godine bio iskreniji nego što su pametni ovi što su ga napadali u predvečerje majskih izbora, pa su sada naglo zaćutali kao da su, naknadno, shvatili da se njihov politički program poklopio s Miškovićevim ekonomskim interesima, mada je svakom ko se iole razume makar u sabiranje, moralo biti jasno da strateški cilj Delte, orijentisane u Srbiji na trgovinu i nekretnine, nije čerupanje sirotinje, već ista radnja sa sve bogatijim građanstvom i privredom. Kolika bi bila Miškovićeva zarada da se ostvari radikalski cilj da se hleb prodaje po ceni od tri dinara?

Glasovi gubitnika: Penzioneri, bogataši i ostali

Otuda je, poznavaocima prilika, bilo neobično da se deo izborne kampanje takozvanih proevropskih snaga vodi preko napada na Miškovića, posebno u Beogradu, recimo oko karaktera vlasništva nad Lukom "Beograd", o čemu su sada svi naglo zaćutali. Jedino je još Andreja Mladenović, portparol DSS-a, plačevnim glasom gubitnika konstatovao da Srbija neće imati "sreće s vladom koju sastavljaju tajkuni i strani ambasadori", ali ne bih rekao da je to bilo koga ganulo.

Odnekud se ovde smatra da je normalno da Krkobabićev glas, kao glas političkog reprezenta 1.600.000 penzionera, od kojih je možda tek svaki trideseti glasao za njega, bude uticajan u koncipiranju vlade i određivanju državne politike, a da glas krupnog kapitala, koji većim delom zdravim novcem puni penzione fondove, mora biti neutralan zbog formalne okolnosti da se nije pojavio na izbornoj listi, a i neće se pojaviti posle iskustava Bogoljuba Karića.

Proces srpske tajkunizacije završen je pre ovih izbora. Najbogatijima među njima odgovara ono za šta su koliko pre dva meseca optuživani da im nikako ne odgovara i ispostaviće se da su oni veći Evropljani od ovih što su osvojili pozamašan broj glasova na izborima. Pri tom ne treba gajiti iluzije da ih rukovode neka druga načela osim onih koja se tiču oplodnje i sigurnosti stečenog i plasiranog kapitala.

Trojka za lobiranje: Uloga Dragana Tomića i Miše Beka

Ako su, dakle, između guščije džigerice i odreska od muflona u sosu od višanja, Mišković, Manter & comp. lobirali za jedan od mogućnih sastava srpske vlade, onda oni to nisu radili protivno sopstvenim interesima i ubeđenjima. Naprotiv.

U obaveštenim krugovima, a lično ih smatram vrlo nepouzdanim, čak je razrađen i organizacioni oblik ovog lobiranja, u kome je, navodno, Mišković bio šef operacije, Dragan Tomić iz Simpa zadužen za kontakt sa socijalistima i njihovo odobrovoljavanje da uđu u koaliciju sa listom "Za evropsku Srbiju" dok je večni Miša Beko radio na terenu s obe strane, kao i oduvek.

Ali, kao i u svim drugim stvarima, biće da je uloga kluba u Šekspirovoj ulici prenaglašena. Da su za desetak mesta u parlamentu izbori prevagnuli na drugu stranu, odnosno da se DS nije pojavio kao mogućna i realna opcija za formiranje proevropske vlade, srpski krupni kapital tragao bi za rezervnom opcijom, pa se ne može reći da su tajkuni, ma šta to ovde značilo, opredelili rezultat izbora, ali je vrlo očigledno da imaju interes da rezultat prilagode svojim potrebama.

Dugoročno, ovakvo optiranje krupnog kapitala, kao odgovor na predrasudu da je srpski kapital nespreman za izazov evropske konkurencije i prilagođavanje strogim uslovima, standardima i pravilima evropskog poslovanja, jedna je od dobrih vesti čiji značaj ne umanjuje ni opanjkavanje u delu medija niti ljutnja onih koji gube.

Uzgred, Manter nam nije trebao, ali njima, verovatno, jeste.

Komentari:

Nikola Varagić

Iz istog broja

Lisica i ždral

Kako postati besmrtan

Ljubomir Živkov

Nuspojave

Postoji li Beograd

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu