Godina je počela ujedinjavanjem opozicije u kolone, a završava njenim podjelama u taktičke grupe. Između su bili izbori. Najviše šanse za osvajanje vlasti opozicija je imala u Beogradu. I ona i njeno biračko tijelo nadalo se najboljem. Ispalo je kao i obično u posljednjih deset godina.

Poruke i izborne taktike opozicije nestale su u političkoj crnoj rupi napada Rusije na Ukrajinu. Drugačije nije ni moglo. Plašeći se da ne navuku odium dobrog dijela rusofilske javnosti i lideri opozicionih partija čvrsto su zalegli pod kamen čuvene "politike vrdanja“ vlasti. To "odlučno možda“ vezano za rat u Ukrajini, imalo je ozbiljnu cijenu u inostranstvu – onog koji nije u stanju zauzeti jasan stav po najvažnijem pitanju, malo tko sluša o nečem drugom ma kakve imao argumente. Ipak, opozicija je u decembru vidljivija nego u januaru 2022: zahvaljući nasilništvu vladajuće većine u parlamentu stiče empatiju nalik na onu kakvu imaju ugrožene i manjinske grupe.

Kada je riječ o režimu, on je kako kad. Time se želi reći da je predsjednik Srbije čitave godine oscilirao između trijumfalizma i samosažaljevanja, pasivne agresije i junačenja, euforije i panike. U jednom od tih raspoloženja Aleksandar Vučić je gotovo u zaustavnom vremenu formirao i aktualnu Vladu. Za razliku od prethodne, zapaženo je i odmah zaboravljeno da Zorana Mihajlović više nije ministarka.

Vučić može sve što mu padne na pamet. To i čini: trenutno vodi TV ratove, srbuje, proziva Evropsku uniju i, s vremena na vrijeme, od svega ovog opere ruke, pa opet iz početka. On je isključivi kreator cjelokupne politike, a čitalac odavno zna koliku tu ulogu igraju njegovi repetativni i zato hipnotički televizijski monolozi. U tom pravcu, nema građanina Srbije – uključujući Anu Brnabić, proslavljenu po moći ponavljanja – sposobnog da duže od 24 sata zapamti što je šef države obećao, kakve je podatke iznio i poruke poslao. Ovo je razlog što ga niko i ne drži za riječ.

U tim neprebrojnim obraćanjima naciji ove kao i prošlih godina, neminovni su lapsusi i omaške. Tako je Vučić nedavno zahvalio bogu na tek otkrivenim zalihama kalcijum karbonata. Ta besmislica krije dublju istinu. A to je da režimu nikad nije dosta kreča za krečenje siromaštva, korupcije i pravne nesigurnosti; za premazivanje medijskog mraka, nasilja nad demokracijom i parlametarizmom; za molovanje razvaljenih institucija i Potemkinovih sela.

Biće bolje u Novoj godini, zar ne? Ako i da ne bude, bar imamo molera i kalcijum karbonat.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com