Kolumna

Nuspojave

Na rate i na lizing

Svi bi da budu "regionalni javni servisi", svi se boje tajkunizacije, vlast im odvraća da nema šanse da ih poštedi, a mi ćutimo bojeći se da nas ne proglase kriptoboljševicima

Hajde da se nešto odmah dogovorimo: možete ležerno da preskočite prva dva pasusa ovog teksta. Ovde, naime, neće biti ničega za čitaoca Željnog Nečije Krvi, zapravo uopšte ničega doli jednog malog lirskog preludijuma… Elem, da me neko probudi usred noći (cca 9-10 izjutra) i pita me šta mi je prva, ali PRVA asocijacija na Studio B, nema sumnje da bi mi se, onako bunovnom, u nečemu-nalik-na-svest ukazala sledeća slika (a bogme i ton): tiha i mirna topčiderska noć, tek iz obližnje šume gdegde se začuje ćuk il’ netopir, a sivomaslinasti redov T. P. stražari kraj mostića preko moćne & uzburkane Topčiderske reke – skroz mlečnobele od kojekakvih hemikalija – naoružan plodom kreativnosti i tehničkog umeća stanovitog inž. Kalašnjikova, a sve čuvajući nešto od nečega, valjda socijalističku otadžbinu od spoljnog neprijatelja i njegovih unutrašnjih pomagača. Zeleni se šumarak, beli se Komanda divizije, žuti se Dom garde, pepeljasti se dim iz moje cigarete, jedva čujno mrmori saobraćaj negde u daljini, tamo, na Drugoj Strani, na svetloj strani na kojoj obitavaju viša bića zvana Civili. Bićad kojima i sam jednom pripadah, lamentirao sam gajeći tanku nadu da ću im pripadati opet, uskoro (sitno!), samo da, evo, do kraja odslužim kaznu za nepoznato nepočinstvo.

Sasvim ozbiljno, za razliku od većine mojih sapatnika, voleo sam da idem na kasarnsku stražu: bilo je to jedino mesto "u vojsci" gde je bilo legalno, čak obavezno, da budeš sam. Kud ćeš većeg i lepšeg luksuza, bog te?! Hm, sam? Zapravo, ne baš sasvim: društvo mi je vazda pravio tranzistor, a na njemu skoro uvek Studio B, sa onom nezaboravnom špicom za vesti-vestivesti, sa zvonkim glasovima stvarnih ljudi, sa muzikom koja je bila najlepši mogući odraz trenutka. Saundtrek tih dana, odavno otperjalih u ko-zna-koju-galaksiju: Sto veličanstvenih, Gorica, Sloba Konjović, Olivera T, Lady Don’t Mind Talking Headsa i ceo celcati Psychocandy sa sveprožimajućim praskajućim gitarama Jesus and Mary Chain… Tjah, Beograd, omamni grad jednog zauvek minulog vremena, zavodljiv i moćan čak i iz perspektive kasarnskog zatočenika.

U redu, gotovo je. Ovo što ste preskočili jedna je od hiljada i hiljada stvarnih i mogućih ličnih priča o duhu mesta i vremena, o duhu Grada, i o onome što ga je tvorilo. Te priče nema i ne može biti bez Studija B iz milion i po malih i velikih razloga. Sada je, vidimo, tehničarska vlada namerila da taj Studio B brže-bolje proda nekome, može na lizing, može i na rate. Ko je potencijalni kupac? Nemam pojma, ali znam da to nećemo biti ni vi ni ja, ni bilo ko nama sličan. Pre će to biti neki baja (ili više njih) koji je na straži slušao nešto sasvim drugo, ako išta, i kojem Studio B može trebati samo zato da ga zatakne za rever. Ili da ga "politički" iscima za svoju ili ko zna čiju vajdu, ili da na njemu zarađuje gnjecave tranzicijske Judine srebrnjake, pokušavajući da mu – zahvaljujući adekvatnim koncepcijskim izmenama – privuče baš one, upravo one, koji su od njega do sada bežali. A takvih je, okreni-obrni, više nego dovoljno…

Golema većina uposlenika Studija B, vidim, traži izuzeće od privatizacije, bojeći se pre svega besprimerne komercijalizacije njegovog programa, čak i potpune devastacije onoga što se, možda patetično ali ne i bez osnova, naziva "dobri duh Studija B", a što je – uz sva iskušenja i posrnuća – u nečemu bitnom ipak preživelo do današnjih dana. Slično se, vidimo, dešava sa regionalnim RTV servisima u Nišu i Kragujevcu, kao i sa Radio Suboticom, koja bi privatizacijom takođe mogla biti surovo obezličena, a doslednom bi primenom propisa o dodeli frekvencija (sada ih ima dve: za srpski i mađarski, uz manje segmente na još nekoliko jezika) bila svedena na ono što je bila tamo negde davnih sedamdesetih. S tom razlikom što bi sada manjinski program verovatno trpeo štetu i restrikcije.

Svi bi, dakle, da budu "regionalni javni servisi", svi se boje tajkunizacije i želje-čestitke-pozdravizacije, ali vlast im odvraća da nema šanse, Zakon je jasan i izuzetaka neće biti, opozicija ćuti, a šta i da kaže kad je ona te zakone donela, novinari, urednici i razna medijska zazjavala takođe se mudro umučaše, sve bojeći se da ih neko ne proglasi za kriptoboljševike ili takvo šta… Evo, čak i iz NUNS-a poručuju da je "država ipak najgori vlasnik medija". Na papiru, to zvuči posve razumno. Teoretski, lako ću se složiti. Onda se, međutim, setim kako to uistinu ide, od Karića pa do živopisnih lokalnih zamlata, i uhvati me… šta? Nostalgija za komunizmom? Ne. Neka njega tamo. Ali, uhvati me mala snaga pred tom prilično diletantski izvedenom, ali nekako mantrički-hipnotički ipak dejstvujućom ideološkom naracijom kako u tom "kapitalizmu (koji mi gradimo, i on gradi nas), sestro slatka, sve mora da bidne strogo privatno, tako li je, moja Femo?" E pa, nije. Pogledajte samo šta sve postoji u online-radio ponudi: kakve sve silne desetine i desetine programa (tematski i regionalno razdeljenih) Francuskog javnog radija, ili BBC-ja, nemačkih i američkih mreža, javnih, civilnih, univerzitetskih… Sve je to deo svojevrsne brane pred varvarizacijom: javni radio malo košta, a mnogo koristi. Gradu veličine Beograda čak ni javna televizija nije na teret. I to treba reći, bez femkanja.

Da li sam ja to retroaktivno pocrveneo pod stare dane? Ma jok: velika većina elektronskih medija – o pisanim da se i ne govori – jeste u privatnom vlasništvu, i tako i treba da bude. Samo što mora – ako nećemo baš svi da podivljamo – da postoji i nekakva produktivna alternativa pukoj etarskoj komercijali. RTS naprosto nije dovoljan, čak i kad bi vaistinu skroz bio ono za šta se izdaje.

Skala na mom radiju često se sidri na 92.1 mHz, na jošte "javnom" Radio Pančevu. Ako, međutim, samo malo pomerim antenu, "ubacuje" mi se neopisivi zvuk & duh koloritnog Radio Ešingera iz Lazarevca. Izvedite i sami kod kuće taj eksperiment: poslušajte jedno, poslušajte drugo, pa izaberite. E sad, kako izaberete, tako će vam i biti.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu