Kolumna

Lisica i ždral

Nakupljeno gradivo

Treba mi diktafon, da u trolejbusu snimim sve ono što slušam dok barem jedan saputnik orgija sa mobilnim, pa da kad izađem izgovorim u mikrofon sve ono što nisam kazao nasilniku/nasilnici

Mobilna telefonija učinila je mnogo na suzbijanju uličnog ludaštva: dolazi mi neko u susret, sam je, a govori li govori, ja po navici iz XX veka pomislim kako mi je sugrađanin šenuo pameću, kad on ima nešto u uhu, ili nešto zakačeno za rever: razgovara sa nekim ko je možda zauzeo mesto u tramvaju i glasnim neprekidivim razgovorom zagorčava (taj drugi) vožnju svima koji su se zadesili u njegovoj zagađenoj blizini.

Ne mislim da je reč preteška ili neodgovarajuća: puneći javni prostor banalnim privatnim informacijama, zagađuješ okolinu, zagađuješ je zvučno, zagađuješ je semantički. Kasne psihologija i psihijatrija za novim medijima, kao što kasni i etika, nema bontona za vlasnike mobilnih telefona, nema ustanove koja bi im objasnila i propisala šta sve ne smeju da rade sa svojom novom igračkom! Nečemu su te ranije učili tvoji najmiliji, kinderštube, pa te je škola učila šta je lepo, šta nije lepo, pa su te pod svoje vaspitno okrilje primale crkva i armija, e, sa mobilnim telefonom imamo ganc novu situaciju: igračku kupuju odrasli primerci homo sapiensa koji nisu obavezni da idu ni na večernji kurs lepog ponašanja, te koriste besramno i bezmilosno mobilni na javnim mestima, i namćor poput mene ne zna šta je gore: kad neko to radi beslovesno, ili kad neko zloupotrebljava mobilni telefon da svesno i takoreći planski odigra monodramu pred slučajnom i bespomoćnom publikom u, na primer, trolejbusu. Jer, ako nadjačavaš buku motora, ako nadjačavaš živi žagor oko sebe, ako nadjačavaš druge putnike koji sebi u bradu promrmljaju "u busu sam, zovem te za deset minuta" – šta je to nego egzibicionizam! Za koji niko živi nije nigde opomenut (o lečenju da i ne govorimo): "Ne možemo tako, prijatelju! Tvoj jezik je odveć sočan, imaš dosta reči koje nisu za štampu, a i ono što nisu psovke, trivijalno je preko svake mere, nije vredno razgovora ni ako ti je tvoja kompanija dala hiljadu besplatnih minuta: to što ti melješ sto puta je gore nego ništa, ništa je super!"

Nagradio bih u okv. sv. mogućnosti izumitelja koji bi od vozila GSP-a napravio kaveze gde niko nema domet; mog druga Baneta je vozač odvezao sa Novog Beograda na Ka-ra-bur-mu sve vreme kucajući i čitajući poruke, Ginis ga blagoslovio! Ali ipak su putnici milion puta gori od majstora, verujem da bi se za tu antimrežu zainteresovali bioskopi, pozorišta, domovi zdravlja, kapele na grobljima, ožalošćeni, i ne znam ti ko sve ne.

Protiv čega sam još? Kad već govorim o nagomilanom gradivu. Protivim se hiljadama zaposlenih u jav. službama koji se ne odazivaju na telefon! Nemojte mi reći da moram biti strpljiviji, jer sam šarao, bivao i strpljiv i nestrpljiv, na isto mi je uvek izlazilo. Znam da ne može redakcija da finansira moje istraživanje, evo, ako želi ministarstvo zdravlja ili kulture naučni rad o stanju u ovoj oblasti, neka mi uplati moju desetodnevnu zaradu, da ne sviram i da ne pišem dok sam posvećen projektu, to je možda sto pedeset evra, nego da zovem ustanove, da beležim brojeve koji su gluvonemi tokom celog radnog vremena, da beležim koga sam sve zvao, od domova zdravlja do državnih nadleštava u koja moraš lično da ideš, ali susret sa višim bićem moraš prethodno takođe lično da zakažeš na recepciji, uživo; obezbeđenje u RGZ-u je kao da ulaziš u Pentagon, u Kremlj. Ili u Radio Beograd.

Pa kad skupim fino dokumentaciju o svim tim tobože zaposlenim osornjacima, da ih Komunalna policija sve pokupi, i da ih prikopča na naše voljene detektore laži, a ja da ih isleđujem, šta su toliko važno i neprekidno radili da se nijednom nisu mašili prezrene službene slušalice, da, da, da ih prikopčane na poligraf ja ispitujem u dosad neviđenoj simultanki na koncu koje dao bih svoje pristrasno, ali verodostojno tumačenje i predložio kazne.

To je gorući problem našeg kakvo je da je društva, a ne izumiranje jezika! Zaštitimo srpski jezik! Kakvo neznanje, kakva nadmenost! Vlada troši pare na fenomen koji će nadživeti i nju, i nas, i buduće naraštaje, ne shvata sirotica da jeziku ne treba protekcija, jezik je taj koji se koristi ljudima mnogo više nego oni njime! Jezik se stalno bogati, stalno se usavršava, i kroz sleng, i kroz jezik omladine, i kroz tuđice, i kroz arhaizme, i kroz reči koje naizgled drži u turšiji, a koje se neće nikad pokvariti, niti iščeznuti! Jezik je, svaki pa i srpski, poput kazina stalno na dobitku, kao što je svaki čovjek uvijek na gubitku! Zašto Vladu, koja to očito ne zna, neko od lingvista malko ne prosvetli, sramota je primiti honorar za tekst u "Politici" gde si stručno stao ispred jezika, da ga braniš, kao da je jezik tvoj mlađi brat kome na odmoru stariji đaci otimaju užinu, lupaju mu čvrge i govore mu da je peder!

Prikoči malo, ako si novinar, daj i nešto pozitivno, premda ti je ostalo malo karaktera! Dobro, pozdravljam svetosavski i radosno table koje mi besplatno i neprekidno govore koliko ima slobodnih parking mesta u kojoj ulici, ali će, gle, morati i svaka ulica da ima tablu sa svojim imenom, ili će vozaču biti kao da je u Barandi: tamo su keru terali pod>slamu, a nisu imali slame.

Iz istog broja

Nuspojave

Kako će proći ovisnik o moći

Teofil Pančić

Navigator

Moja lična zunzara

Zoran Stanojević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu