Kolumna

Nuspojave

Od večere do doručka

Istorija se još jače zgušnjava, a svakovrsna zaumnost već vreba šansu za novo, još jače isticanje

Odavno je rekao Vlada Bulatović Vib kako su godine u nas il’ kišne il’ sušne, ali su sve odreda istorijske. To nam je tada izgledalo silno subverzivno i uzbudljivo, u ona vremena jednopartijskog netalasanja, ama se u međuvremenu kanda promenilo jedino to da su nam i meseci postali istorijski, pa onda i nedelje (recimo "nedelja borbe protiv tjedna"), na koncu i dani. Evo, pišem ove retke u utorak uveče, i sve mi se nekako čini da se u poslednjih dvadeset i četiri ure dogodilo toliko presne, nepatvorene Istorije koliko se po tamo nekim stabilnim, bogatim i mirnim Švedskama i Finskama ne dogodi ni u dvadeset i četiri godine. No opet, biće da je tome tako samo zato što su ove dve nordijske zemlje na idealan i vrlo preporučljiv način rešile problem Olandskih (Alandskih?) ostrva, a da nisu, ko zna šta bi bilo… Recimo, Švedi bi tamo napravili ŠAO Olande, pa ih onda spojili u Republiku Švedsku, pa nek’ oni nadobudni finski saunari vide šta će… Uf, pobeže mi tema. Elem, koliko juče o podnevu ili docnije, Vojislav je Koštunica u onoj banji kod Beča prisutnom albanskom življu u vidu Tačija, Čekua i onog trećeg održao predavanje iz istorije na temu evo već osmovekovnih srpskih manastira na Kosovu zarad kojih Mi Nikada Nećemo zna-se-već-šta, predavanje od kojeg su dični predstavnici arbanaške (hommage Kosti Čavoškom, koautoru jedine Koštuničine knjige!) nacionalne manjine u SAP Kosovo sigurno briznuli u plač postiđenog ganuća, osećajući se nedostojno što gaze tako svetu zemlju, a da su sami pri tome nekako sasvim profani i neomanastireni. Dok sam u "Politici" čitao ovaj duboko potresni dokument o stanju duha našeg premijera, setih se proročanskih reči Vladete Jankovića, čoveka koji ga vaistinu poznaje u dušu: nije li nam naš novi izaslanik u Rimu lepo rekao da se Vojislav K. najbolje i najsuperiornije oseća po kojekakvim Međunarodnim Konferencijama?! Najzabavnije od svega je što je – kako javljaju novinarska njuškala – predsednik Vlade Srbije izgleda bio toliko ganut sopstvenim govorom da se nije opasuljio ni do večeri: svi su drugi pregovarači, albanski i srpski džumle, pristupili zajedničkoj večerinki prilično light sadržaja (čorba od povrća, piletina s brokolijem, rižom i paradajzom, čokoladni mus), na kojoj su verovatno evocirali uspomene iz JNA, jedino je, gle, Koštunica izostao. Možda mislite da se s prvim mrakom povukao u svoju hotelsku keliju, ne bi li promeditirao još jedan krug? Ma kakvi, uočen je u nekom grčkom restoranu, valjda da ne bi kontaminirao duh i telo nepravoslavnim sadržajima u jednom Prelomnom Trenutku. Lepo vam kažem – Istorija na delu…

Kako god bilo, dok su se naši srpski i albanski veseljaci gostili na račun austrijskih poreskih obveznika, Gari Kasparov je tamo negde u ili oko Moskve grejao tvrdu zatvorsku postelju. Šta će, pobogu, svetski šampion u zatvoru?! Pa eto, učinio je svetogrđe: hulio je na Vladimira Putina, štaviše, predvodio je masu uličnih hulitelja Njegovog Predsedikovstva. A to mora da se plati…

Ponovo rez, idemo na treće mesto radnje: možda baš u trenutku dok je grešni Kasparov mrljavio svoj robijaški doručak, u vazda se slobodarskoj varošici Raškoj – koja je Srbiji nesebično dala (bez da smo išta tražili) čak i jednu Goricu Gajević; vala, ako je i od Raške, dosta je! – odvijala jedna lepa ceremonija: u ime Skupštine opštine Raška, predstavnik opštine te inicijatora Momčilo Glišović, – inače radikal srpski, te samim tim i neka vrsta Putinovog gubernatora u rezervi – uručivao je narečenom Vladimiru Putinu titulu počasnog građanina Raške (na vlasti: SRS, SPS, DSS). Šta, Putin bio u Raškoj?! Pa, ne baš, počast je u njegovo ime primio ambas… hm, zapravo, ne baš ambasador Rusije nego predstavnik ambasade, stanoviti Oleg Ziza. U prigodnom saopštenju kaže se da "Povelju predsedniku velike, prijateljske Rusije građani male varoši Raške dodeljuju pravom čoveku" (uff, mora da ovo nešto znači?), a malo dalje ima i objašnjenje: "Za svo zalaganje koje je učinio za odbranu pravoslavlja, srpske svetinje Kosova i Metohije. Mi bismo svakom onom ko bi učinio korak napred za spas Srbije dodelili priznanje, poštovali ga, uvažavali i cenili." Nije li to takođe baš potresno, to koliko smo duuuboooko pa… mislim, pametni? Samo mene, eto, malko muči što se Putin nije lično uputio u Rašku da primi tako ugledno i nadasve zasluženo priznanje; evo, da mene neko negde proglasi Počasnim Građaninom, ja bih svakako otišao da se svojeručno i svojeusno zahvalim; tja, valjda ja zato i nisam Putin, zato što razmišljam tako sitnosopstvenički… Jer, gde bi veliki i moćni, naftagasno-petrodolarski napumpani šef Kremlja stigao kad bi išao da trijumfalno pokazuje bilderske mišiće baš svugde gde mu požele dati kakav orden ili povelju (ali ne Helsinšku, daleko bilo!)? Zato je događaj u Raškoj takođe istorija-na-delu, mada se odvijao preko predstavnika… I samo bi zlobnik kojem ništa nije sveto pomislio da je možda Koštunica, koliko god mu bilo drago zarad otadžbinskog interesa, ipak pomalo i ljubomoran na Putina, i da je možda baš o tome setno kontemplirao tamaneći posnu i pouzdano ortodoksnu musaku kod braće Grka: kako bi ono raščansko saopštenje i objašnjenje, naime, i njemu savršeno pasovalo, jer se istim podvižništvom bavi? Ma nema veze, Vojislave, samo ti radi na polzu srpstva i otadžbine, a nagrade i priznanja neka idu drugima… Bog sve vidi, Bog će da sudi…

Jeste, sve ovo deluje nekako vickasto, i sve se to zdudalo u dan ili dva. A opet, reklo bi se da nas pravi događaji tek očekuju, Istorija se još jače zgušnjava, a svakovrsna zaumnost već vreba šanse za novo, pojačano isticanje. I baš kao onomad, sve je više autentično Smešnog, pa ćemo se tako smejati ho-ho-ho, sve dok se to sve opet obnoć ne preobrazi u Strašno, kao što to već biva sa tom vrstom perceptivnih poremećaja, od kojih jedni pate, a drugi ispaštaju!

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu