Kolumna

Zoom

Parada, povorka ili miting: Da li nam je državna uprava kukavička ili je racionalno pristupila demontiranju nasilničke bombe

Jedni misle da je država pokazala slabost i bolećivost ka desnim tendencijama, čak i strah od njih. Drugi veruju da je pametno postupila, demontirala jednu ofanzivnu bombu nekontrolisanog nasilja čiji je prauzrok u frustraciji koja po dubini i značenju prevazilazi povod za ispoljavanje niskih strasti

Desni zahtevi: Koja je to tačka u kojoj će pobednici na izborima
"pokazati zube"

Ono što počne kao politika tako se i završi. Svuda u svetu mimohod gradskim ulicama ljudi homoseksualnog opredeljenja naziva se paradom. Iz političkih razloga ovde je to trebalo da bude povorka, a kada im je policija na kraju zatražila da iz bezbednosnih razloga održe miting na Ušću, organizatari parade, pardon povorke, odbili su to s istom indignacijom s kojom je svojevremeno opozicija Slobodanu Mlioševiću odbijala njegove predloge da protiv režima viče i šeta na istom tom mestu.

Parada, povorka, miting ili šta god bilo – uspeli su u svakom slučaju. Nema više nikog ko o toj materiji nije obavešten bolje od nekog građanina onih zemalja gde su takve parade već rutina i ustaljena praksa, nešto poput spasovdanskih litanija u beogradskom slučaju, kad ide napred pop i kadi čeljad, a za njim ko stigne i ko se zatekne.

Ono što jeste predmet društvene rasprave, čemu posvećujemo znatan deo ovog broja "Vremena", jeste tema koja ne deli samo delatnu i misleću elitu, već je podelila, na neki način, i redakciju "Vremena", gde već danima raspravljamo o sledećem pitanju: da li je država pokazala slabost i bolećivost ka desnim tendencijama, čak i strah od njih, ili je pametno postupila, demontirala jednu ofanzivnu bombu nekontrolisanog nasilja, čiji je prauzrok u frustraciji koja po dubini i značenju prevazilazi povod za ispoljavanje niskih strasti.

Ne bih da sudim o tome. Čas mi se, sa snagom argumenata, žovijalnošću i strašću kojom ispoljavaju argumente, čine u pravu oni koji tvrde da je državna uprava mekušna i slaba, a onda drugi, smirenije i dublje, ali sa istom strašću, ostavljaju utisak onih koji imaju više argumenata za stav da je država mudro postupila, kao brižan roditelj koji prvaku pokušava na neki način da kaže da još nije vreme da ima mobilni telefon.

Država je dakle priznala nacionalnu nespremnost za suočavanja sa drugim i drugačijim, promociju te vrste vrednosti odložila je za bolja vremena, kako se Tadić kune iz daleke Amerike, ali, sa druge strane, šta će da uradi ako neki "bezobraznici" koliko sutra, podržani sa Severa i Juga, mitskih okupljališta udarne pesnice poprilično politički i kriminalno orkestriranog huliganstva, zatraže da se, recimo, kancelarija Evropske unije preseli na Ušće, može i u tržni centar.

Hoće li Vuk Jeremić skrušeno na ode na taj evropski divan, kao Miloš kod paše, i da ih zamoli da ne iritiraju one sa štanglama, kamenicama i raketama u rukama ili će država da pokaže zube i da kaže – dosta ste, bre, tukli Francuze.

Pobednici na izborima kao da se plaše poraženih. Vlada koja ne raspolaže silom gubi poverenje i onih koji su glasali za nju, a s druge strane, vlada koja ne vodi računa o posledicama primene sile gubi red i poredak. Dakle, sve.

Pitanje prava homoseksualaca, kao getoizirane i manjinske grupe, zamenjeno je državnim pitanjem, a isticanje tih prava, kao javnog prava, mimo privatnosti, i služi toj vrsti testiranja političke spremnosti jednog društva da drugog i drugačije prihvati kao svoje.

Činovnici: Licitiranje "mrtvim dušama"

Prvo je Mlađan Dinkić najavio da će bez posla u državnoj službi ostati osam hiljada ljudi, a onda je ministarka finansija Diana Dragutinović izlicitirala broj "mrtvih duša" na 14.000. U međuvremenu, i Boris Tadić je dao izjavu iz koje se nije baš najbolje razaznavalo da li je 30.000 stolica višak u administraciji ili se radi o ljudima koji sede u tim stolicama.

Pred kraj licitacije javio se predstavnik sindikata radnika u državnoj službi koji je rekao da će, ukoliko se takav proces bude odvijao bez njihovog pristanka i aktivnog učešća, štrajkovati ispred Vlade Srbije, a onda su, i zvani i nepozvani, računali koliko će to da doprinese uštedama u budžetu Srbije, a narod, ako izuzmemo tih osam ili 14 hiljada ili 30 hiljada predstavnika naroda kojima preti opasnost da ostanu bez posla, nekako je baš briga za to.

Iz prostog uverenja da su to, ionako, lezilebovići, svastike i snajke političara na vlasti, ispijači kafe, grebatori na osnovu partijske pripadnosti, i još ponešto i gore od toga.

Ako neka profesija ima loš ugled u društvu, onda su to radnici u javnoj upravi, administratori, za koje ljudi, odnekud, veruju da bi se bez njih moglo. Naprotiv, da bi nam svima bilo bolje kada njih ne bi bilo.

Ovde se doslovno primenjuje stilska figura po kojoj nema hleba bez motike i što se tiče njihovog otpuštanja vlada može biti bezbrižna. Nikakve socijalne nemire širih razmera, takozvanu "vruću jesen", neće izazvati najurivanje mastiljara iz državne službe, makar bilo crvenokmerovskih razmera što podrazumeva i rad na pirinčanim poljima, kojih nemamo, ali ima dovoljno kukuruzišta gde bi ih mogli produktivno zaposliti.

Tamo gde se licitara brojevima, a ne vodi ozbiljna rasprava o efikasnosti javnih službi, sve počiva na predrasudama.

Mirko Cvetković, premijer Srbije, dao je pre neki dan izjavu s kojom se mnogi sprdaju, a ona parafrazirano glasi da poenta s otpuštanjem nije u – otpuštanju. Poznajem čoveka. Nije mnogo rečit, ali mu ideje uopšte nisu loše. Premijer smatra da je poenta u efikasnosti, ali dok on to objasni poene, političke i svake druge, dobiće oni koji će na velika vrata jedne da otpuste a druge da prime.

Svetski udžbenici pokazuju da stepen poverenja u državnu upravu, administraciju, raste sa rastom dohotka. A što i ne bi bilo tako. Tu se, međutim, javlja i takozvani halo efekat, koji suštinski otkriva da iza paravana narodnog zadovoljstva državnom upravom caruju lenjost i koruptivnost javnih službenika i to neslućenih razmera.

Nisu, dakle, ovi naši ništa gori od onih koji srećnijim nacijama izgledaju kao bolji, već se radi o nivoima bogatstva i bede, što menja javnu dioptriju u pogledu na rad administracije.

Ne verujem da ćemo idejom o otpuštanju impresionirati Međunarodni monetarni fond. Ovde se, ipak, radi o strukturalnim promenama za koje Srbija trenutno nema dovoljno političke snage, kao što nije imala ni da razjuri ove koji su pretili šačici paradera.

Ko je Željko Kerum: Čuvar plaže u zimskom periodu

Protekle nedelje istakao se gradonačelnik Splita, imenom Željko Kerum, za koga prosečan Srbin ne bi nikad čuo da čovek nije uobrazio da od njegovih nekih 300.000 glasova zavisi sudbina hrvatskih predsedničkih izbora.

Pa je izvoleo lupetati šta god mu je palo na pamet, a što su gluposti veće više ih ima na Jutjubu, pa onda rastu šanse da mu se svi smeju i daju cinične komentare. Tako sam i ja, upitan od hrvatskih novina "Biznis" šta imam izjaviti o ovom ridikulu, smislio doskočicu da je to znak da je turistička sezona u Hrvatskoj prošla. Koliko do juče Beograd je bio izlepljen bilbordima da ih posetimo, a sada se jedan provincijski gradonačelnik dosetio da nikad ne bi oženio ili udao sina ili kćer za nekog Srbina, a kamoli da pusti srpski kapital u "lepu njihovu", dok, izgleda, smatra sasvim normalnim da njihov kapital bude oplođen u Srbiji.

Dobro, svi su vrisnuli, uključujući i Kerumov HDZ, plus naš ambasador u Zagrebu koji je tražio da Hrvatska zvanično saopšti stav o Kerumovim baljezgarijama, ali ovaj incident ima šire implikacije od onih koje su vidljive na prvu loptu.

Nije reč samo o opšteupotrebljivom dokazu da bilo kakvi i bilo čiji izbori izazivaju najniže strasti, već i o hendikepu malih i nesretnih naroda da u drugom vide uzrok svakog svog jada i opravdanje za moralnu niskost.

Da nismo, kojim slučajem, iz kerumovskih razloga i slabe pameti, prebili onog nesretnog Francuza i potom Australijanca?

Iz istog broja

Nuspojave

Specijalno vaspitani

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu