Pratite li još javni život? Da li vas tu išta stvarno zanima? Kad vidite nekog političara ili javnu ličnost na televiziji, znate li što će reći i prije nego što je otvorila usta? Koliko je lica ostalo na sceni koje zaista cijenite i do čijeg mišljenja držite? Pravo pitanje zapravo glasi – vjerujete li da se ovdje zaista nešto može promijeniti?

A kako tu stvari stoje, najbolju ilustraciju predstavlja ubogo gostovanje izvjesnog Marija Simića Spasića na TV Pink. Taj predstavnik fantomske vladine nevladine organizacije "Transparentnost" iz Trstenika, najavio je inicijativu za izmjenu Krivičnog zakona radi uvođenja novog krivičnog djela – "napad na psihički integritet i spokojstvo člana porodice predstavnika najviših državnih funkcionera". Aman, čovječe! Jeste, postojao je zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita, ali je donet četiri godine poslije njegove smrti i nije se odnosio na Jovanku, Mišu, Žarka i druge članove Maršalove porodice. Da li smo stigli do točke kada kult ličnosti stiče dinastičko obilježje?

Ako je gledao gostovanje mučenog Simića u realnom vremenu na jednom od svojih devet televizora u kancelariji, Aleksandru Vučiću je morala prisjesti jutarnja kava. Eto, opet će biti predmet sprdnje na društvenim mrežama; eto, ponovo će ga uspoređivati sa Kim Džong Unom… Možda je predsjednik Srbije dohvatio telefon i izribao Željka Mitrovića zbog gosta u studiju, a možda je samo rezignirano uzdahnuo zapitavši se po tko zna koji put s kim li on to radi…

Ali – da ne bude zabune – Simić ništa nije pogriješio. Naprotiv, poput svakog pravog grebatora i lovca u mutnom, on nepogrešivo slijedi duh vremena. Zar premijerka Ana Brnabić u svom ekspozeu nije izrazila posebnu brigu za sigurnost i dobrobit predsjednikove familije? I ne nariče li Vulin na istu temu čim spazi kameru i mikrofon? Koliko li su samo puta i na kakav sve način zabrinutost za Vučića i porodicu izrazili naprednjački poslanici – stari i novi, muškarci i žene? U tom kontekstu, "zakonodavac" Simić je pokušao da se istakne na originalni način i, po mogućnosti, za nešto ogrebe…

Poslije ovih primjera, čitalac sigurno pita u čemu je stvar. Otkud sada tolika opsesija naprednjaka i druge braće Vučićem i njegovim ukućanima, odavno i naveliko prisutnih u javnosti?

Odgovor glasi – iz čistog straha. Grotesknim i ritualnim izražavanjem brige za ovu familiju, oni ne mogu promašiti partijsku liniju, istrčati se i tko zna što napraviti, pa tako iznervirati ionako plahog Vučića i dopasti u nemilost. Zato je takmičenje u poltronstvu čist zicer: em je u skladu sa stranačko-tabloidnom propagandom, em predsjednik najviše voli kada ga vole.

Strah naprednjaka od samostalnosti i slobode ima i još jedan pojavni oblik. Riječ je o vulgarnim napadima i prostačkom vrijeđanju Dragana Đilasa. Nakon što je Vučić udario mustru, sada svako sa mrvicom vlasti mora dati lični doprinos. U suprotnom, mogao bi postati sumnjiv da je kolebljivac, doušnik zapadnih ambasada, opoziciono kukavičje jaje, spletkaroš protiv šefa…

Zato povod i prilika da se oplete po Đilasu nisu važni a, računajući prema aktualnim trendovima, nije daleko dan kada će ta praksa zaživjeti na sahranama i vjenčanjima. Vaistinu, sasvim je lako zamisliti Martinovića, Rističevića ili Atlagića kako, pojačani u veznom redu s Nebojšom Bakarcom, govore ožalošćenoj rodbini da je pokojnik žrtva lidera Stranke slobode i pravde ili, s visoko podignutom čašom, upozoravaju mladence da zbog plodnosti pripaze kako im ne bi prešao preko puta.

U svakom bezumlju ima sistema, pa i ovom. Pored držanja na uzdi vlastite stranke, Vučić je time zastrašio ogroman broj ljudi koji su stekli profesionalnu afirmaciju i društveni ugled. Oni već dugo uglavnom gledaju u pod, okreću glavu i ćute. Jer, ako bi nešto rekli, plaše se da bi mogli završiti kao zavjerenici protiv fizičkog i psihičkog integriteta predsjednika države i njegove porodice, lopovi đilasovskih razmjera, poslušnici tajkuna i slično. A to, opet, povlači smjene sa rukovodećih mjesta, ozbiljno ugrožava projekte, otvara pitanje kreditne sposobnosti i eventualnog zapošljavanje djece u javnom sektoru…

Strah od posljedica javnog angažmana svoju posebnu verifikaciju ima i među takozvanim običnim gađanima: kada se javne ličnosti pokrivaju ušima, što bi netko poznat isključivo porodici, prijateljima i kolegama sa radnog mjesta sebi tovario bijedu na vrat? Najbolje je ćutati, nekako gurati i gledati svoja posla.

Predsjedniče, šta smo to uradili od Srbije? Ona je danas sumorna i tužna zemlja puna uplašenih ljudi. Aplaudiraju ili zvižde po naredbi, pretvaraju se da je Beograd na vodi čudo neviđeno i statiraju za mizernu dnevnicu tamo gdje bi trebali igrati protagoniste… Stvarni su ostali još samo strah, govor mržnje, podjele, žestoko socijalno raslojavanje, opće nepovjerenje…

Nabrajati se može u nedogled, dobro je poznato i od toga nikom nije lakše. Ono što bi svi voljeli znati jeste – dokle će tako?

Dotle, poštovani čitaoče, dok većina građana ne odgovori afirmativno na većinu pitanja iz prvog pasusa.