Nagledao se Aleksandar Vučića različitih protesta protiv svoje vlasti. Ni jedan ga nije izbacio iz kolosjeka kao blokada saobraćajnica. To je i razlog zbog čega predsjednik Srbije u posljednjih desetak dana djeluje poput čovjeka koji prolazi prve tri od čuvenih pet faza suočavanja sa gubitkom.

Elem, Vučić je na početku odbijao priznati postojanje problema tvrdeći da protiv njega galami samo irelevantna manjina. Uslijedio je bijes: riječ je o hibridnom ratu, Rokfelerovim parama, ne pada mu na kraj pameti da popusti pred ulicom. U Gornjim Nedeljicama je započeo pregovaranje – povući će zakon o eksproprijaciji, ali da to tako ne izgleda.

Slijedeće dvije faze su potištenost i mirenje sa realnošću pa je nezahvalno prognozirati da li će, kad i kako Vučić proći kroz njih. Izvjesno je nešto drugo: aktualni protesti prvi put pokazuju nezadovoljstvo i naprednjačkog biračkog tijela, izlaze iz okvira stranačke politike i izražavaju stav javnog mnijenja. U suprotnom, teško da bi Novak Đoković – najvoljenija osoba u zemlji – potegao značaj “čistog vazduha, vode i hrane” na fotografiji impresivnog broja demonstranata.

Predsjednik Srbije do sada nije imao posla ni sa čim sličnim. Opozicija – također. Pitanje je samo može li ozbiljne ekološke probleme kapitalizirati na izvorima u aprilu sljedeće godine?

Čini se da režim nije povratio izgubljenu inicijativu. Demoniziranje učesnika blokada, policijsko zastrašivanje aktivista, stranački paravojni provokatori i besmisleno laganje o onome što građani vide vlastitim očima, odgovara propagandi Slobodana Miloševića iz terminalnog perioda njegove vlasti. Kao ni onda, ovo ni danas ne radi posao. Naprotiv – sugerira da su laži, muljanje i razmjeri potencijalnog zagađenja mnogo veći nego što se misli.

Blokiranjem drumova građani izražavaju i godinama taloženo nezadovoljstvo. Za sada im dobro ide. Treba li stoga proširiti zahtjeve?

Dio učesnika i organizatora blokada smatra da treba. Vjeruju da bi se na taj način energija protesta mogla sačuvati do izbora. Na drugoj strani je strah od razvodnjavanja, ali i borbe za primat u opoziciji na račun protesta, što bi ih ogadilo mnogim učesnicima.

Kada se podvuče crta, situacija je ipak jasna. Masovnost blokada saobraćajnica zatekla je Vučića nespremnog: ako prihvati iznesene zahtjeve, to će biti njegovo prvo veće povlačenje u proteklih deset godina, odbije li ih – do aprila će broj onih koji neće glasati za njega samo rasti. U oba ova slučaja, eto konačno opoziciji teme od najšireg interesa i društvenog značaja za izbornu kampanju. Naravno, ukoliko se prethodno ne posvađa i potone u uzajamnim omrazama.

Predsjednika Srbije niko ne treba učiti politici. Instinkt i istraživanja javnog mnijenja govore mu da je izlaz u spuštanju tenzija. Duboko zagazivši u treću fazu suočavanja sa gubitkom, on ih nastoji prikazati kao rezultat vlastitog “silaska u narod”, nipošto posljedicu političkog pritiska.

Na stranu što protesti osim ekoloških, u žižu javnosti stavljaju probleme sa vladavinom prava, partiokratijom i korupcijom, razvaljenim institucijama, medijskom pomračinom i brojnim drugima. Blokada su podvukle i Vučićevu – hajde da to tako kažemo – neadekvatnost i nesnalaženje u prilikama koje sam nije kreirao. Tvrdnju podržavaju dva snimka.

Na prvom predsjednik Srbije i Srpske napredne stranke sa mladim delegatima u minibusu ide na partijsku skupštinu. Atmosfera bi trebalo izgledati veselo, Vučić se šali spominjući “sendvičare”, tu je i neizbježna šahovska tabla, ali ne pjeva sa ostalima uz gitaru ili je to teško primijetiti. Ukratko – jasna je razlika između njega i njih. On je dominantni lider, oni ushićeni obožavaoci.

Drugi snimak potiče iz kafane – na nekoj proslavi, predsjednik Srbije veseli se sa vođama navijača Crvene zvezde. Za ovaj tekst manje je važno što on tu traži od njegovog ponašanja: Vučić iz svega glasa pjeva “A sad adio” i mlatara rukom stisnute pesnice sa ostalima, nespretno se nastojeći uklopiti u ekipu. Činjenica je da ima punu podršku tih ljudi, ali i da je ona kupljena brojnim ustupcima i gledanjima kroz prste na njihove “biznise”. Niko tu nikom ne vjeruje, a kada nije u svom prirodnom okruženju, Aleksandar Vučić nimalo ne djeluje kao odlučni i samouvjereni lider koji se nikog ne boji.

Oba snimka oslikavaju ovu situaciju. Do sada je Vučić suvereno dominirao političkim životom zemlje. Protesti neistomišljenika, često sa apstraktnim zahtjevima za širu javnost i bez konkretne artikulacije ozbiljnih društvenih problema, nisu ga mnogo doticali. Bila je to kontrolirana sredina gdje se osjećao poput ribe u vodi.

Trenutni protesti djeluju drugačije jer zahvataju društvo po vertikali i horizontali smanjujući zonu političkog komfora predsjednika Srbije. A koliko ova bude manja, toliko će ona narodna biti veća.