Kolumna

Nuspojave

S ponistre se vidi Borča

Cela ova radikalska šarada je utvrđivanje gradiva, pozicioniranje stranke, što oštrije razdvajanje od naprednjačkog revizionizma

Je l’ se to meni pričinjelo, ili se Ratko Mladić pre neki dan ukazao u Centru "Sava"? Prislonio se čovek lepo u prvom, počasnom redu, i sa primetnim zadovoljstvom na inače klintistvudovski hladnom licu odslušao bezbrojne mudre besjede okupljenog Srpskog Radikalstva. Zanimljivo, direktor Centra "Sava" nije došao da Mladića uhapsi i privede Zakonu – pošto je narečeni građanin zvanično odmetnik od istog – verovatno zato što nema indicija da je nekadašnji pukovnik JNA "peder", a direktor toliko ne voli "pedere" da na hladnoj strani njegovog srca naprosto nije ostalo mesta za nevoljenje bilo koga drugog. Ne voli čovek mladiće koji vole mladiće, ali protiv mladića koji vole Mladića nema baš ništa, dapače. Osim toga, ovaj radikalski, savocentrični Ratko Mladić je od kartona, što bi poprilično otežalo, čak i obesmislilo njegovo hapšenje (zato valjda nije bilo ni Rasima). A ni Serž Bramerc nam izručenje tog i takvog Mladića verovatno ne bi uvažio kao validno. Kako god, oni ljutiti pregaoci Gej-strejt alijanse sada znaju kako treba sa Strašnim Direktorom: kada sledeći put požele da dođu i nastupe u SC-u, neka to učine u kartonskom obličju.

Pa dobro, ali šta je kartonski Ratko Mladić uopšte radio na radikalskom teferiču? Doš’o čovek da ga ispoštuju, da mu uskliknu s ljubavlju, onako kako već ta ekipa ume – ljubav joj je generalno jača strana, o čemu se već dovoljno zna odavde pa sve do… da prostite… Karlobaga. Pa i nešto dalje. Poruka je, verujem, ispravno protumačena, hvala lepo. A ona glasi: što smo činili, činili smo, vala i neka smo, i opet ćemo, ako bude sreće. Evo, pitajte Ratka ako ne verujete! A sve u ime i za slavu Velike Nacionalne Ideje (dobro, uz poneki kolateralni dobitak u robi, kešu, pokretnostima, nepokretnostima… mora od nečega da se živi). Bajdvej, šteta je i pravi konceptualni propust što tom prilikom nije ukartonisalo i šarmantnog Gorana Hadžića, najznamenitijeg Pačetinca u kosmosu, tek da se vaskolikom potencijalno zainteresovanom Srpstvu s pravog mesta (ima li uopšte pravijeg?) odašlje prigodna poruka da će i ubuduće glavna kadrovska terenska baza Svete Velikonacionalne Ideje biti kojekakve jajare, munđosi, kokošari i ostali seoski đilkoši širokog spektra, baš kao za onih slavnih dana 1991–1995, kada je mnogi anonimni mirnodopski Niko i Ništa obnoć postao Neko i stekao Nešto, štaviše Svašta (sve pričajući Koješta i čineći Štošta).

Dobro, ali čemu sve to, danas & ovde, kada se radikalska verzija groteskno nabubrele Velike Srbije odavno svela na Zemun sa pripadajućim donjosremskim selima, da bi baš ovih dana ostala i bez njega, preselivši se u čistu virtuelnost? Pa, možda baš zato… U svakom slučaju, Ratko od kartona i radikali od krvi i mesa okupili su se u SC-u da obeleže (hm, umal’ rekoh proslave… eh, šta ti je podsvest!) šest godina otkad je Šešelj Vojislav na dobrovoljno-prinudnom boravku daleko izvan granica čak i najveće Velike Srbije za koju je kadra batajnička kartografija. I da mu se tom prilikom zakunu – njemu da se zakunu, svojima da obećaju, ostalima da priprete – da nikada i nikako neće skrenuti s njegovog puta, koji ih ne vodi u Sheveningen (kako ste vi zlobno pomislili, jer vašim mračnim umovima gospodari antisrpski virus) nego pravo u… kako ono beše… ah, da: Karlobag, Ogulin, Karlovac i Viroviticu, kako se, ne bez izvesnih (simptomatičnih?) artikulacijskih teškoća prisetio Dragan Todorović, grmeći narogušen i ljut sav sa one govornice (koja, što jes’ jes’, mnoge nadobudne gromovnike pamti) tako sugestivno da su, svedoci tvrde, svetla u mnogim virovitičkim domovima te noći gorela do jutra, i mnogi se virovitički domaćin (čitaj: ustaški okupator i uzurpator svete srpske podravske zemlje) nespokojno prevrtao i batrgao u polusnu, s neprispodobivim užasom zamišljajući osvetnički raspoloženu Radeta Vjericu kako prilazi njemu, avaj, baš njemu, od svih, baš njemu…

Kako se "žanrovski" definiše sav taj kraval, Anno Domini 2009? Da je ta opskurna stvar izrečena tamo gde žanrovski spada, dakle u kakvoj čađavoj mehani udaljenoj od svih glavnih puteva, i to u onim psihodeliričnim trenucima pred jutarnji fajront, sve bi bilo jednostavno za objašnjavanje. Pred punim Centrom "Sava", to ipak ima drugačiji prizvuk: svakako opasniji, mada ne nužno i sabraniji. Aleksandar Vučić, recimo, drži da se radi o čistom ludilu, napominjući kako on, eto, "nije lud" da govori da su Split, Makarska, Brač, Hvar ili Šolta "srpski". Nije da mi se definicija ne dopada, ali je autor u tom pogledu prilično neobičan slučaj, to jest, govoreći o tom i takvom "ludilu", naprosto ne može da ne govori i o sebi od koliko juče-prekjuče.

Ne spominjem Vučića tek tako. Cela ova radikalska šarada bitnim je delom upravo demonstrativno utvrđivanje gradiva, pozicioniranje stranke za naredni period pre svega kroz što je oštrije moguće distanciranje od "naprednjačkog" revizionizma. Otuda Mladić od kartona, Karlobag od rakijaških isparenja, Šolta od ranojutarnje jadranske magle, gledana ne sa ponistre nego sa pendžera, kako i dolikuje jednom vajkadašnjem srpskom ostrvu. Nikolić, Vučić & co. izmakli su se iz terminalne faze tog ludila ne zato što su "bolji" – naime, da to jesu, ne bi ih tamo ni bilo svih onih pustih godina – nego zato što su, recimo, razumniji, tj. politički pametniji. Ili zato što su imali izbora. Preostalim šešeljistima je ostalo samo ono jedno te isto, kao Švabi tra-la-la: Karlobag, Karlovac etc., kao mantra koja ništa ne košta i ni na šta "realno" ne obavezuje. A s ponistre zemunskog Magistrata, kako god okreneš, vidi se samo Borča, pod uslovom da je ne progutaju opake dunavske magle.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu