Moji su se roditelji vjenčali u Dubrovniku 1979. godine. Bio je to njihov prvi i posljednji boravak u gradu, a posljednja je noć, prespavana na klupi u parku, postala neizostavni dio naše porodične mitologije. Tačno dvadeset godina kasnije, krajem ljeta 1999. godine, u Dubrovniku sam prvi i posljednji put boravio i sam. Bila su neka druga vremena i dvoje je slovenskih maturanata moglo doletjeti iz Ljubljane i na sedam dana odsjesti u hotelu sa tri zvjezdice. Dan ili dva nakon dolaska kupovao sam u trafici na Lapadu kartu za autobus i ugledao naslovnicu "Dubrovačkog vjesnika" sa nevjerojatnim naslovom. Znam da mi nećete vjerovati, jer nisam tada ni sam mogao vjerovati vlastitim očima, ali na njoj je, majke mi moje i oca mog, vjenčanih u Dubrovniku 1979, velikim i debelim slovima pisalo "NAKON DVADSET GODINA PONOVNO VOJNOVIĆ".

Bilo mi je tek devetnaest godina i malošto mi je u životu bilo jasno, ali sam istog trena shvatio da me u životu nijedan grad više neće dočekati na tako nezaboravan način. Dubrovnik mora da je grad satkan od čudesa, pomislio sam. Prvo se u njemu desi čudo neviđeno pa se vjenča dvoje tako različitih ljudi kao što su moji roditelji, a onda, kao da ovaj grad nadigrava samoga sebe, dvadeset godina kasnije osvane naslovnica svih naslovnica. Nije tada bilo pametnih telefona i nisam mogao naslovnicu staviti na Instagram, pa sam zato kupio novine i odnio ih roditeljima. I rekao im kako ne znam što su sve oni radili krajem marta 1979, ali da ih Dubrovnik ni nakon dvadeset godina nije zaboravio.

Vjerujem da svi znate što se dalje desilo. Dubrovnik se u narednih nekoliko godina iz grada pretvorio u luxury resort, koji na zaboravan način dočekuje neke puno bogatije goste od nas. U mislima sam se zato već odavno oprostio od Dubrovnika. Nisu se u Dubrovnik vratili ni moji roditelji pa zašto bih se ja vraćao? Dubrovnik je u svojoj čudesnosti neponovljiv, tješio sam se, a i više je pravog Dubrovnika ostalo u knjigama Mirka Kovača i Miljenka Jergovića nego što ga je ostalo unutar gradskih zidina. Prije ću se ja zato vratiti u Luang Prabang negoli u Dubrovnik. Jer takav je svijet.

Ili bolje rečeno, takav je bio svijet i takav je u njemu bio Dubrovnik do prije nekoliko nedjelja. Odnosno do trenutka kada je u meni nestalo i zadnjih dvojbi u sablasnu prazninu ljubljanskih ulica i u sablasne poznanike koji se iz opreza dovikuju preko tih ulica. Dugo sam odbijao prihvatiti da je moj dojučerašnji život završen, da ga je ovo koronaludilo pomelo kao prašinu sa poda. Odbijao sam vjerovati da su granice zatvorene, a zračni promet obustavljen. Tvrdoglavo sam se opirao takvoj sumanutosti i prkosno sam nazirao njen kraj nakon kojega će se moj život nastaviti gdje je stao. U glavi sam tako odlazio na zakazana putovanja u Torino, pa u London, pa u Berlin, Kijev i Marakeš, i kao u inat svemu i dalje sam sanjao buduća putovanja po Iranu i Etiopiji, premijere svojih filmova i predstava, promocije knjiga, festivale i sajmove. Ali onda su zaredali ovi jednojajčani dani i kraj mi se ništavila počeo gubiti iz vida. Naposljetku, moj se zamišljeni kalendar opustošio kao da ga je poharao uragan. Budućnosti više nije bilo, a sa njom su nestali i snovi koje sam do tada sanjao.

Prvi san koji sam usnio u svom novom životu bio je san o Dubrovniku. Bio je to zapravo dokaz da sam se bar donekle pomirio sa gubitkom starog života. Poražen, počeo sam sanjati kako ove godine pred kraj ljeta odlazim sa suprugom i djecom u Dubrovnik, kako lagano šetamo polupraznim Stradunom. U snu sam vidio sebe kako svojoj djeci objašnjavam da su se u ovom gradu vjenčali baka i deda te da su mama i tata ovamo doputovali na svoje prvo zajedničko putovanje, a onda i kako je tada na naslovnoj strani "Dubrovačkog vjesnika" pisalo "Nakon dvadeset godina ponovno Vojnović". Nakon toga u snu sam im objasnio da postoji jedan veliki dubrovački pisac po imenu Ivo Vojnović, čija se Dubrovačka trilogija te iste 1999. godine, nakon točno dvadeset godina, ponovno našla u programu Dubrovačkih ljetnih igara.

Taj san je po svemu sudeći neostvariv. Granice sa Hrvatskom ostaju zatvorene, a cijene u Dubrovniku ponosno prkose stvarnosti i održavaju grad nedohvatnim ljudima poput mene. Ali kako bih se mogao zamisliti u ovom novom do bola suženom svijetu, morao sam ga snovima rastegnuti do njegovih krajnjih granica. Na kraju krajeva, tome i služe snovi, zar ne? Oni su tu da proširuju naše ograničene živote i čine ih snošljivim. U beznadnim trenucima snovi postaju osnovna namirnica, čovjeku neophodna poput vode i kruha.

Da mi je neko prije samo mjesec dana rekao kako ću sanjati o tome da ovog ljeta stignem do Dubrovnika, pomislio bih da me s nekim zamijenio. Ali sada je san o Dubrovniku moja voda. I moj kruh. I zato ja svake noći sanjam da će ove godine na naslovnoj strani "Dubrovačkog vjesnika" osvanuti naslov "NAKON 21 GODINE PONOVNO VOJNOVIĆ".