Kolumna

Navigator

Smrtni ishod medijske nepismenosti

Bio je to prizeman humor na nivou fazona iz JNA ili “Kursadžija”. S tim da su u ovom drugom slučaju akteri manje-više profesionalni glumci, koji igraju ulogu stereotipnog primitivca i naivca. Ali, kako se kaže, “publika voli takav humor”, pa zašto im ga ne bi dali. Konačno, svako od nas u duši gaji veći ili manji prostor da se nasmeje na neukusnu foru o gejevima, Romima ili “drugima”.

Ko je služio onu vojsku seća se šta se radilo regrutima (gušterima), naročito ako su mnogo mladi i prepadnuti. Omiljena fora “stare vojske” je bila da te pitaju da li si zadužio kišobran, pa na odrečan odgovor krenu ozbiljni saveti u kakvu su te nevolju uvalili bezobrazni evidentičari. Vrhunac je bio kada uznemireni mladovojak ode da se žali zlim ćatama koji samo takvog čekaju da se nastave. Brat koji je služio u mornarici pričao mi je kako su nekog Albanca, koji je došao iz krajnje ruralnog kraja i slabo je znao jezik, poslali sa kofom na susedni brod “da donese kompresiju” koju su mu tamo uredno “natočili”, što se kaže, iz šupljeg u prazno. I onda su to mesecima grohotom prepričavali. Smejao sam se i ja.

U čemu se onda taj džiberluk razlikuje od nesreće u Laktašima, gde su dvojica sličnih primitivaca “podapinjali” momka od 22 godine koji je došao da se prijavi za posao? Da, tretirali su ga baš kao što se tretiraju gušteri u vojsci, postavljali mu nebulozna pitanja na koja je on, vidno zbunjen i iznenađen, uredno odgovarao nadajući se poslu. I mene bi danas neko mogao na sličan način da izmajmuniše ako bih bio pod stresom ili u strahu, iako sam u godinama za zastavnika ili pukovnika. I to bi bila odlična priča za kafanu i uglavnom muško društvo, koje se smeje tuđoj naivnosti iz straha da ne prođu isto tako.

Problem je kada se u sve to uključe mediji i kada taj trenutak naše slabosti vidi ceo svet, tačnije onaj deo sveta u kojem živimo i do kojeg nam je najviše stalo. Za to vam više nije potrebna televizija, manji bi bili uticaj i posledice. Dovoljan je jedan mobilni telefon sa kamerom koja dobro snima i neka platforma poput Tik Toka. I imate medij i svu pažnju ovog sveta. Naročito za podsmeh. Zauvek. Na samo jedan klik ili pretragu na Guglu.

Da ste tim medijski nepismenim šaljivdžijama predložili da sipaju otrov u vodovod, verovatno bi odmah pozvali policiju da vas hapsi. Ali, oni uopšte ne razumeju kakav su otrov usuli u medijski prostor, ma nisu svesni ni šta je taj prostor, ni da imaju otrov, pa samim tim nemaju ni svest o mogućim posledicama. I u pravu su, nisu jedini krivci za to što jedan mladi čovek nije mogao da se izbori sa sramotom koja je u njemu proključala kada se našao pod zračenjem opšteg podsmeha, šerovanja, lajkovanja, menšnovanja, pa je odlučio da sebi oduzme život. Jer je to jedini adekvatan odgovor tom nasilju koji je umeo sam da sroči. A pomoći niotkuda.

Teško da će zakon moći da ispravi tu jezivu nepravdu. Za početak, društvo je ovakvim pojavama zatečeno pa su mu i zakoni nedorečeni. A kada ih bude, slutim da će biti prilično naopaki i štitiće najviše one kojima zaštita nije neophodna.

Za ovu dvojicu veća je kazna to što će svoj tupavi prank nositi kao žig do kraja života, nadam se na čelu. Par reči, citata iz snimka, biće dovoljno da im sruši najbolje raspoloženje. Što je bila sudbina koju su namerno ili iz nehata namenili tom momku. Možda bi sa ovom pameću shvatili da treba da mu sakriju lice i promene glas, ili barem da mu na kraju “intervjua” kažu “ma, palimo te, brate”, pa da se svi zajedno smeju. Ako bi njemu bilo do smeha i ako bi se složio da se taj snimak objavi negde. Sada je za to kasno, a to bi bilo jedino ispravno i pismeno.

Za nas koji ostajemo, vreme je da shvatimo kako objavljivanje na društvenim medijima može da bude i fenomenalno i ubistveno i da je zato važno opismeniti se, kao što su nas kao male naučili da ne guramo prste u šteker. Ni svoje, ni tuđe.

Iz istog broja

Nuspojave

Čekajući ajatolaha

Teofil Pančić

TV manijak

Pink za sve

Dragan Ilić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu