Čitalac zna: opozicione partije, organizatori protesta protiv nasilja, potpisale su "Dogovor za pobedu“. Poznato mu je i što piše u tom dokumentu. Ono što niko ne zna – pa ni ove stranke – jeste koliko će od potpisanog biti realizirano.

Zašto? ‘Ajmo konkretno.

Prvo – koliko je opozicija organizaciono jaka na terenu i što čini po tom pitanju? Saznanja nisu ohrabrujuća. Hoće li im zato, kao i toliko puta do sada, kutije čuvati ljudi koje isključivo zanima dnevnica? Što god rekli i čime god se opravdavali, jasno je da igraju u zaustavnom vremenu.

Drugo – korpus  pristalica opozicije godinama je približno isti. Kako ove stranke misle dopreti do razočaranih ili poljuljanih naprednjačkih i socijalističkih glasača? Ako ne nađu način da im se približe i budu li vodile kampanju poput onih u  prethodnim izbornim ciklusima, nek’ odmah pišu propalo.

Treće – mogu li lideri zaista obuzdati lične sujete? Hoće li se oni sa lošijim rejtinzima povući u korist drugih koji bolje stoje. I da li će se kandidiranje odbornika, poslanika, gradonačelnika i – što da ne – premijera, zasnivati na meriokratskim kriterijumima? Oni moraju biti poznati što prije. Izloženost demoniziranju pogane režimske propagande nije kontraargument. Jer kako da narod glasa za nekog tko se krije od njega?

Četvrto –  postoji li ikakva mogućnost lječenja zavisnosti opozicionih prvaka od društvenih mreža i lajkova? Vrijeme je da tvitere, instagrame i ostale fejsbuke konačno prepuste ljudima koji ih zaista razumiju. Drugačije nikad neće izići iz jalove simulacije političkog života. A dok se to ne desi, autogolovi poput zahtjeva za raspisivanje izbora umjesto njihovog održavanja do kraja godine ostaće i dalje pravilo opozicionog djelovanje, nipošto izuzetak

Peto, posljednje – narod je oguglao na kukanje zbog Vučića, režimskih nepočinstva i sličnog, sve u istom pravcu. Može li opozija konačno okončati padanje na svaku provokaciju  vlasti (vidjeti pod parizer), osvjetliti prave probleme i ponuditi konkretna rješenja?

Valja vjerovati da postoji bar dio odgovora na postavljena pitanja u antirežimskim partijama. Nada umire posljednja. A dok se opozicija u sobnim uvjetima tek zagrijava za izbornu kampanju, Vučić je vodi sve u šesnaest čak i sa govornice Ujedinjenih nacija: em je nahvalio samog sebe, em "kolektivnom zapadu“ u brk skreso sve po spisku. Može mu se – nit’ će Srbija u Evropsku uniju pa da mora mjeriti riječi, nit’ taj svijet vidi ikog tko bi mogao zamijeniti predsjednika Srbije. A i narod voli da čuje kako je jak i drčan.

Što je cilj ovog teksta? Ništa drugo nego podsjećanje da se – što bi rekao Pešić – utakmice dobivaju isključivo posvećenošću, velikim zalaganjem, timskom igrom, pameću i hrabrošću. Ako ovo postoji, postoji i šansa bez obzira na to što orator sa Andrićevog venca brutalno ore svoju kampanju i po Ist Riveru.

 

Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com