Kolumna

Nuspojave

Sudija, vedete, poštenje i iskušenje

Tzv. građanska Srbija je u stalnoj potrazi za visokomoralnim Spasiocem bez mane i straha; ne bi bilo čudno da sledećeg ugleda u sudiji Majiću

Ajd’ da se i ja pohvalim nečim što je kanda u trendu: nedavno sam upoznao sudiju Miodraga Majića. Govorio sam na novosadskoj promociji njegove knjige, a posle smo, kao što je red, u širem društvu sedeli i ćakulali do sitnih sati. Ostavio je utisak ne samo pametnog, nepretencioznog i korektnog čoveka, nego i osobe koja, što bi se reklo, stoji s obe noge na zemlji. Noge su tu, dakako, samo žiteljke jedne metafore: adut, ili pak problem, uvek je u glavi.

A Majiću će, rekao bih, aduta tek zatrebati, jer bi pravi problemi za njega tek mogli da uslede. Naime, treba imati u vidu da etablirani polusvet s kojim se sudija uhvatio u koštac ne trpi da svoje poslove ostavlja nedovršenim, a među njegovim prioritetnim poslovima je dosledno čišćenje svake grane vlasti, državne uprave i institucija u najširem smislu reči od svih koji pokažu nezgodnu kombinaciju pameti i kičme. Pogotovo ako i nakon upozorenja u vidu probnog propuštanja kroz toplog zeca ili govnjivu verbalnu motku odbiju da saviju kičmu, smežuraju pamet i uvuku jezik. Jasno vam je da Majić ima relativno visokih 100 % navedenih simptoma.

Međutim, ne pišem ove redove zbog onoga što bi "oni" mogli da Majiću prirede, nego zbog onoga što bi "mi" mogli da istripujemo u vezi s njim. Jer sam na neke od tih tripova u njihovoj početnoj fazi već naleteo – što bi se reklo, već su u vazduhu (onako, kao lav iz Indije).

O čemu se radi? Ne treba smetnuti s uma da je tzv. građanska ili građansko-demokratska, ili nestranački opoziciona ili ne znam ti već kakva antiprotivna Srbija vazda nedremana na mrtvoj straži u potrazi za Nestranačkom Ličnošću Visokog Moralnog Profila koja bi mogla da se zarad opšte stvari i višeg interesa spusti sa svojih eteričnih visina i upusti u prljavu borbu (u kojoj se lično neće ublatnjaviti, sačuvaj bože!) u našoj ogavnoj (para)političkoj areni, pa će onda lepo oterati zlotvore (trenutno se zovu Vučić i tome slično) i dovesti na vlast ne Marka ili Janka nego Pravdu i Poštenje.

Elem, tzv. građanska (i tome srodna) Srbija relativno lako proizvodi i apsolutno lako troši takve figure Spasioca (nakon što se trogatelno razočara u njih), a najradije ih regrutuje iz redova prominentnih intelektualaca koji su, s jedne strane, na distanci od režima, ali su takođe i po prirodi svog posla upoznati s funkcionisanjem države i institucija, dakle, predstavljaju neku vrstu "naših" insajdera (što je OK, jer valjda ne očekujete od slikara, basista, kolumnista i ostalih hipika da vam uspostavljaju institucije?!) u neprijateljskom svetu državno-političkih poslova, i to još unutar suštinski uzurpirane države.

Nije bilo tako davno kada se potencijalni Spasilac zvao Saša Janković. Kao Zaštitnik građana, Janković je takođe u izvesnom smislu bio insajder Sistema, ali nekako na našoj strani, a kontra oligarhiji koja je sve temeljitije pustošila ionako krhke i trule institucije. U jednom momentu, Janković je počeo da biva nagovaran da se, po skorom isteku mandata, upusti u političku borbu. Možda se u početku dvoumio i procenjivao treba li to njemu u životu, ali na koncu je pod pritiskom tolike ljubavi popustio… Šta je bio Jankovićev politički seksepil u tim ranim danima romanse s inače kaćipernom i kapricioznom "građanskom Srbijom"? Evo šta: nije "njihov" čovek, ali nije ni opozicioni u stranačkom smislu (jer stranke su fuj – to je prva tačka katehizma tzv. građanske Srbije), a pri tome pokazuje pamet i kičmu i deluje da je u stanju da se nosi sa alama i vranama iz sve divljijeg Vučićevog bestijarijuma. Okej, znamo šta je posle bilo i kako se završilo, mada nećemo tako skoro precizno saznati koliko je u tome krivice, loših procena i nespretnosti samog Jankovića, a koliko doprinosa onih drugih – ako to još ikome bude važno. A neće biti.

Dobro, ali kakve to ima veze s Majićem? Za sada, skoro nikakve. Možda je najbolje da tako i ostane. Ali, šta ako ona divna stvorenja iz vlasti nastave sa sedenjem na njegovoj kičmi, i ako uspeju da ga oteraju iz sudstva, ili da učine da on sam digne ruke i ode? Zar neće biti preogromno iskušenje – a mnogi prvaci i prvakinje građ. Srbije su kao Oskar Vajld: svemu mogu da odole osim iskušenju – da se od Majića napravi nova, apgrejdovana verzija idealnog foto robota vođe prave, nesvrstane, autentične, neprskane građanske opozicije "ovom zlu"? Evo, lepo mogu da zamislim kako naše Vedete šilje sajber plajvaz i pišu Majiću nekakav "Apel sto i kusur" ili kako bi se već zvao, blagougodno mu predlažući da se žrtvuje na oltaru Otadžbine, ili demokratije i slobode, ili već tako neke visokoparne vrednosti. I kako sad ozbiljan i odgovoran čovek, naročito ako je ionako ostao bez posla, da se ne odazove pozivu Najumnijih Među Nama da se stavi na čelo otpora ako ga predložimo, što bi rekao Basara, srpskom narodu i senatu za savršeno bezbednu, neotrovnu alternativu teškim opijatima koji su sada na vlasti?

Pati li sudija Majić od Vajldovih slabosti? Pojma nemam, čoveka sam sreo jedared u životu. Uostalom, ko zna, možda bi tako nešto s Majićem zaista i fukcionisalo, ta ne mora svaka priča te vrste da se završi loše po sve aktere (osim po zli režim). Ni to načelno ne sporim. Ali, s druge strane, pravo da vam kažem, dopao mi se taj čovek, a i deluje mi kao neko ko ne ispušta životni kompas tako lako, pa nekako pre navijam za to da, ako Iskušenje ipak dođe, zaključi da bi bilo bolje da ga ta čaša zaobiđe. Mislim, nije da on ne voli Srbiju i slobodu i demokratiju i sve naše Najumnije Glave ali, brate mili, teško je podneti toliko divote odjednom, zato najbolje prođe onaj ko se smori unapred; ostali dočekaju da ih drugi smore, pa ih odbace, pa ih pljunu, pa ih srećno zaborave.

Iz istog broja

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu