Kolumna

Lisica i ždral

Tiranija žmaraca

Hoće li doći dan kad će reprezentativac moći da kaže "ja ne pevam himnu", a da se to shvati kao kad bi rekao "ja ne pušim"?

Za razliku od militantnih nepušača Adem Ljajić nije imao ništa protiv raspevanih orlova koji su shodno viziji novoustoličenog selektora zvanog Miha zapevali "Bože pravde", samo nije želeo da i on peva, zbog čega ga najuren sa priprema. Kao novinar "Ekonomske politike" radio sam sa petnaestoro pušača, i niti sam ja njima govorio "Tabak – jad!", a imam takav sovjetski plakat, niti su oni meni kazali: "Hajde, zapali jednu, nemoj da nam sediš tu kao griža savesti!"….

Uh, uporediti najsvečaniju pesmu države i većinskog naroda sa porokom i uzročnikom tolikih oboljenja – zar nije neumesno?! Umesno je još kako, jer se radi o slobodi, daj, o slobodi – ako igraš za reprezentaciju ima da nosiš njen dres (gde je dakako i grb!) i ima da pevaš himnu, kratko i jasno!

Ne, nije ni kratko ni jasno: je li reprezentacija isto što je bila pre pedeset godina? Kad su za Nemačku igrali Nemci, za Jugoslaviju Jugosloveni (ča je bilo tega više ni)? Igrač čiji su roditelji iz našeg govornog područja, čije je prezime izvedeno iz imena Alahovog prijatelja i poslanika, igra po Italiji, Španiji, a državljanstvo mu švedsko, jer su roditelji odovud otišli u tu zemlju te se rodio u nekom stokholmskome gaku i sada igra za galebove, kormorane ili pingvine, kako li su već tamošnji sportski novinari nazvali fudbalsku reprezentaciju. Ima i drukčijih primera: Brazilcu za koga je Beograd bio pečalba ili odskočna daska domicilni ministar policije svečano je i preko reda uručio naše državljanstvo da preporodi igru orlova, Kleo, Srbine, SPS je uz tebe, od toga ne ispade ništa, ali se reprezentativcem može postati i za pet minuta, dok neki reprezentativci imaju silan lični, roditeljski i predački staž u okrilju države čiji će dres ponosito poneti. Drogba igra u Čelsiju koliko, osam godina, živi u Engleskoj, ali je zadržao državljanstvo Obale Slonovače, i kad Obala zaigra protiv Ostrva Drogba igra sa zemljacima iz starog kraja a protivu svojih sugrađana.

Adem Ljajić je iz Pazara, državljanin Srbije, ali, gle, nije obavezno i Srbin. I himna u kojoj su Srbi svaka druga reč u Ademu ne izaziva istovetne trnce kakve možda izaziva u selektoru, Srbinu iz Vukovara.

Još pre nego što je potpisao ugovor sa slav. Fudbalskim savezom Srbije Mihajlović je rekao da će njegovi izabranici najpre morati da nauče himnu, ali himna se ne može zavoleti pa čak ni naučiti naprečac, pišući o tome navukoh na sebe doživnu omrazu mojih negdašnjih poslodavaca iz jedne evropske zemlje, starosta i organizator doktorske slave (Kuzme i Damjana) želeo je da se posle njegove pozdravne reči iz sviju srpskih grla zaori saborno i "Bože pravde", ali je to propalo, jer slavljenici kao ni moja kapela nisu znali reči (mislim da ih ne znaju ni danas, nakon petnaest godina), šta hoću da kažem, pa da je himna, svaka, nadasve pitanje navike i dresure.

I njezin tekst i arija i harmonije sporedni su, ono što se ponavlja dovoljno dugo, kao i bilo koja reklama, ulazi i u uvo, i u podsvest, samim tim i u srce, "Bože pravde" jeste stara ako se gleda njen nastanak, ali je u upotrebi od juče, himna i Adem su vršnjaci, doklen neki Francuz peva himnu koju je pevao i njegov pradeda, dobro, Ljajić se i ne izgovara da sporo uči, da je zaboravio tekst, građanin artikulisano i samosvesno odbija da peva: hoćete da srbujete i u himni, izvolite, ja stojim pokraj vas, ali ako ste većina tolika da se samo vi pominjete u pesmi, onda ju većinski i otpevajte bez mene! Ali ne! Selektor je sročio Pravila ponašanja (baš ću da kupim Sl. glasnik, da proučim taj pravni akt), a mladi Pazarac-Firentinac je jedno od zakonopravila bacio pod kopačke!

Šta li je još u pravilima? Igrač koji ulazi kao zamena dužan je da se u trku prekrsti? Bi li fudbaler rimokatoličke vere smeo da se prekrsti na način svojih otaca ili mora on da gleda snimke ranog Kežmana i da ga oponaša, sme li fudbaler muhamedanske veroispovesti da klanja nakon postignutog gola?!… Ima li još pravila? Kad igrači podižu tri prsta, kako se nakon pobede umotavaju u zastavu, da li reprezentativci polažu test i iz intonacije ili ih pomoćni trener preslišava samo znaju li reči?

Na zelenim tepisima vlada prilično šarenilo, da ne kažem multikulturalnost glede ispoljavanja radosti i blagodarnosti: za postignuti gol neki zahvaljuju nebu, neki zelenoj travici po kojoj se klizaju, neki golgeteri oponašaju avion, jedni ljube amajliju oko vrata, drugi prsten koji mi gledaoci nismo ni videli, od orlova očekujem da se raduju svi na isti propisani način – neće himna biti dovoljna da se srpska sva srcaa s Mihom ujeediiine, suuunce iigre, uspehaa, da nam svima siiine…


&


Na Badnje veče smo se, pre možda četvrt veka moj otac, tri strica i ja obreli u šupi, Božić smo kak se veli već bili uneli u kuću, slama se žutila u svim prostorijama, uglavnom su se njih četvorica pogledala i začuo sam "Roždestvo Tvoje, Hriste Bože naš, vozsijaj mirovi svjet razuma", šupa je sa svoje strane bila akustična, noć je bila mirna, oni su te reči i taj stabilni troglas učili na veronauci i od roditelja, dvojica su pevala i u crkvenom horu, ali sam ih prvi put čuo ovako, u civilu i iz čista reklo bi se mira, bez vsiakoi podgotovki, a nije bilo iz čista mira, nebo je bilo zvezdano, svi smo bili zdravi, i iz njih je sila zapevala tropar a da ih nikakvo pravilo ponašanja nije na to podstaklo, ni tipik, jer, nisu bili ni odveć pobožni ni odveć uslužni kako naspram države tako i naspram Sv. matere. Nego je to "Roždestvo" bilo u njima, i oni su mu dopustili da te večeri (ali samo te Badnje večeri, a slavili smo svake godine!) ispuni dvorište, štalu, kuću i pola Zelenog sokaka.

Iz istog broja

BUDUĆNOST EVROPSKOG TURIZMA

Srednji i donji tok Dunava

Zoom

Zbrka u glavama

Dragoljub Žarković

Moj muški život

Brak – kućni poslovi

Miloš Vasić

Nuspojave

Šumadijska genetika

Teofil Pančić

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu