Kolumna

Lisica i ždral

Tuđa pošta

Istina je velika i pobediće. Onda kad niko ne bude mario pobeđuje li ona ili ne, pisao je Kavafi, sad je istina preuranila, ukazala se kad mnogi za nju i te kako mare

Noćas smo svirali za neko tajno društvo (ne mislim baš tajno, ali koje svakako ima neke poslovne tajne; na kojima se zasniva i poslovni uspeh i banket u hotelu sa toliko zvezdica), u pauzi me pitaju kolege šta mislim o objavljenim kilometrima tajnih diplomatskih depeša: nisam čitao, neprikosnovenost prepiske, pa bila ova i diplomatska, za mene je svetinja, i ako su se milioni ljudi što na internetu, što u štampi već sablaznili, ne moram ja da budem kap koja će prevršiti meru.

Nije mi se dalo da čitam ni "Pisma Mileni": ako su zaista bila poslata adresatkinji, otkud epistole kod izdavača (i odakle autoru ili Maksu uopšte kopije? nije to kao i-mejl, pismo kad si poslao više nikad nećeš videti!); ako ih je lično Milena dala izdavaču, onda je naslov morao biti "Pisma od Franca"; ako su to sve neposlata pisma, nađena u pokojnikovoj zaostavštini, onda im je naslov čista prevarancija; ukoliko su pak stigla Mileni i ova ako je ijedno pokazala trećem licu, povredila je tajnost prepiske koju su i njoj i pošiljaocu garantovali Ustav i sama pošta.

Kao đak osmoljetke bio sam zahvalan što ne živim u okolnostima gde bih znao tajne koje bi se pokazale značajnim za neku oružanu silu – ko su članovi hajdučke družine, ko su im jataci, sigurne kuće?! Turci u pohodu na Evropu zastali u predziđu hrišćanstva, Farkaždinu, preuzeli Šebarinu kovačnicu (kovači su još bili: Širaj, Giga, Olujina), Šebari možda odrubili glavu ili ga samo stavili u lance, a meni će užarenim mašicama kojima je domaćin držao potkovice i ravnike čupati nokte ako janičaru koji se srpskog seća kao kroz maglu ne izdiktiram ko je sve ustao protiv sultana! Znao sam da lično ne bih bio hajduk i da ne bih pljačkao turske karavane (koji bi sigurno pružili otpor), ali nisam želeo ni da budem upućen gde se naši za Đurđevdan okupljaju, gde bivakuju, premda bi me zavojevač, svirep i divalj kako ga je bog stvorio, mogao staviti na muke i kad bih živeo u blaženom neznanju!


&


Ako ko ima kakve tajne, nek ne govori dok sam ja tu, govorila je baba K. M., osoba kao iz opusa St. Sremca, koja je istrajno ujednačavala opšti nivo informisanosti u Farkaždinu i Crepaji, odakle je bila; bavila se, znači, novostima, ali samo onima koje su protagonisti i rodbina odobrili za javni opticaj, nije se prihvatala odgovornosti i tereta da nešto taji i da štaviše jamči kako ni u kakvoj prilici neće i tajnu izneti pred publiku. Sledbenik sam te škole: ako hoćeš nešto da utajiš, ne govori nikome, ako hoćeš da nešto tuđe ne odaš, najsigurnije je da to i ne saznaš: zvuči kao počast, ali zar nije i mračna opomena kad ti neko kaže "ovo znamo ja i ti i crna zemlja"! Dospe li tajna do nekog četvrtog, na tebe pada sva sumnja i krivica pošto crnoj zemlji nije svojstveno da se izlane niti da zloupotrebi poverenje.

Klonio sam se tuđih tajni, ali one se nisu klonile mene: 10. IV 1979. stavio sam se na raspolaganje JNA, stecištu tajni, i kad god sad na radiju čujem kako će naša armija imati toliko i toliko pripadnika nije mi pravo jer znam šta sam ja sve tajio i utajio, na šta sam sve pazio pišući pisma ili moje jalove paranovinarske uratke za list "Vojnik" (gajio sam nadu da će vojni vrh primetiti moj talenat te da će me prekomandovati u Beograd):

"Vojsko, jasno ti je da neprijatelj ne spava, njegov tajni agent sačeka da popijete po jedno ili dva piva u ‘Karpatima’, pa pita ‘vojsko, može još po jedno’, vi kažete naravno da može, taj sedne mic po mic za vaš sto, ispriča vam neku izmišljotinu o sebi pa krene: ‘Vi ste sigurno artiljerci, jesam pogodio…’, vi potvrdite, on onda ispriča kako su u Drugom svetskom ratu imali dva mala topa koje su sami i nosili, jer su konje pojeli, a vi njemu kažete: ‘Sa haubicama od sto pedeset pet milimetara to ne bi baš išlo…’, odali ste šta, odali ste kalibar, sad samo još treba da se neko istrči koliko topova imamo, pa da on iz hotelske sobe radio-stanicom to javi svojima, koji svoj mozaik tamo u neprijateljskom štabu popunjavaju kao pčele saće… Ili: pošaljete pismo kući: ‘Draga mama, kreveti su ovde na sprat i ima nas pedeset četvoro u spavaoni, svi se kupamo svake subote i svako jutro se peremo hladnom vodom iznad valova, a opet se stalno neko oseća, zapravo svi osim mene…’, mama to ispriča nekome, ili ne mora ni ona da oda vojnu tajnu, nego ovaj što vas je častio pivom prati fino pismonošu, i čim poštar spusti pismo u sanduče, agent pincetom izvuče kovertu, otvori je pomoću vodene pare, aha, u trećoj bateriji je, ima znači bar tri baterije u kasarni, kalibar haubica znam, naši će analitičari uskoro znati i brojno stanje i bojevu moć i kakav je borbeni duh…"

Odlazeći u prekomandu nosio sam kovertu u kojoj je pisalo kakav sam zapravo, voz nije baš imao vagon-restoran gde bih sad pa ja nad parom iznad šolje čaja špijunski otvorio pošiljku, ali i da sam mogao nekažnjeno da zavirim u karakteristiku, nije me kopkalo: bio sam kao pripadnik ravnopravne manjine koji ugleda poverioca pa ubrza korak i kad potonji vikne "čekaj, samo da ti kažem nešto", avaj, dužnik zamiče uveliko za ćošak: "Neka, ne moram ja baš sve da znam"; pa ipak, kad je naša preobražena tajna služba po uzoru na istočnonemačke kolege otvorila svoju cenj. arhivu, prijavio sam se da pročitam kako su me tajni agenti svojim neuporedivim rečnikom opisali, kad tamo – ništa: žao nam je, bezbednosno ste bili neinteresantni mada ste kao ličnost tome možda sušta suprotnost.

Iz istog broja

Navigator

Zaustavljanje interneta

Zoran Stanojević

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu