Kolumna

Nuspojave

Ubi Schengen ibi patria

Mudri zbori dr Stefanovića, ili: kako pravni i fizički egzodusi državljana služe političkim elitama za dodatno bildovanje oveštalog "patriotizma"

Malo je političara koji nisu nikad rekli nešto što ne misle, jer je u nekoj javnoj prigodi bilo oportuno reći ono što ne misliš, a ne ono što misliš. Pri tome ostavljam po strani one političare – a više ih je nego što smemo i zamisliti, a da se ne uplašimo – koji načelno ne misle baš ništa, tako da im nije problem da kažu bilo šta, jer šta god rekli, oni to svakako ne misle – ali ne misle ni tome suprotno.

U koju kategoriju spada dr Stefanović Nebojša, naš popečitelj unutrašnjih dela? Sigurno ne među ove poslednje: ipak je to intelektualac, doktor nauka! Njemu je mišljenje, štono bi se reklo, default; sve i da hoće, ne ume bez njega. E sad, to što on uvek (po)misli isto što i Vučić Aleksandar, ali koji sekund posle njega, to je samo zato što se njihove karme jako lepo slažu, s tim da je Vučićeva brža.

Nego, pustimo Vučića (kad već on neće nas). Ovih je dana dr Stefanović, a povodom jedne pomalo neobične pojave primećene u poslednje vreme, blagoizvoleo izjaviti sledeće: "Imamo šezdeset hiljada i više zahteva Albanaca sa Kosova i Metohije za izdavanje pasoša naše države. Jedan veći broj Albanaca želi da prizna Srbiju kao svoju zemlju. Ja to tumačim tako."

On to, dakle, tumači tako. Ili barem tako tvrdi, a ko smo mi da mu ne verujemo? E sad, normalnom i dobronamernom čoveku bi to bilo sasvim dovoljno i ne bi imao nikakvih potpitanja, ali pošto se zna da je pisac ove kolumne iz nekih razumu neshvatljivih razloga antiprotivan ovoj vlasti, a to samim tim znači da nije ni normalan ni dobronameran, eto ipak i nekog potpitanja. Ne znam tačan broj, ali jako mnogo ljudi iz Vojvodine, nipošto samo "etničkih Mađara" nekoliko godina unazad traži, a uglavnom i dobija, pasoše susedne Mađarske. Ostajući na tragu rezona dr Stefanovića, ne mogu a da ne zaključim da oni "žele da priznaju Mađarsku kao svoju zemlju"; eto, recimo, neki Steva iz Sivca ili Laza iz Bača naprosto ne može da dočeka da "prizna Mađarsku kao svoju zemlju", to mu je prosto vajkadašnji san, a kako to učiniti na simbolički upečatljiviji način nego ovako? Nešto slično dešava se i u pograničnim krajevima Srbije, ali i Makedonije, kad su u pitanju bugarski pasoši, iz čega dr Stefanović bezbeli pronicljivo zaključuje… zna se već šta.

Ili možda, ipak, ne? Ako se uozbiljimo, jasno je da je to šuplja priča, koja bi po sebi bila nevažna izuzev kao dokaz vapijućeg diletantizma i intelektualnog steriliteta ljudi koji vode ovu državu, da se nije pojavila u kontekstu pravog egzodusa kosovskih Albanaca, koji poslednjih nedelja – koristeći pogodnosti nekog nedavno potpisanog sporazuma o slobodi kretanja – u hiljadama dnevno preko Srbije dolaze do Subotice i okoline, gde pokušavaju da ilegalno pređu u Mađarsku, ergo u Evropsku uniju i Šengen-zonu; neretko i peške, preko njiva i bogaza. A dalje, kud koji, u potragu za famoznim boljim životom. Jer života im na Kosovu, kažu, više nema. Onima koji dobiju pasoš Srbije ipak je lakše: mogu legalno da uđu u EU i borave tamo neko vreme, mada ne mogu legalno da se zaposle – ali, tome uglavnom ni ne teže. Ovde je u pitanju goli opstanak, daj šta daš. I to je cela priča; ostalo je mizerno politikantsko nagvaždanje. I to je ono zašto mnogi Vojvođani traže mađarske papire, i južnosrbijanci te Makedonci bugarske etc. Ili, to je ono zbog čega je hrvatsko državljanstvo bilo tako popularno dok je Srbija bila na "crnoj" Šengen listi; to je bilo osobito bizarno, jer nije bila retkost da hrvatske papire natprosečno često dobijaju verni glasači vojvode Šešelja i mrzitelji svega "ustaškog", a to je u njihovim glavama manje-više sve hrvatsko, osim dakako mile putovnice (dobro, možda i penzijice)…

"Obični" ljudi ponašaju se češće egoistično nego principijelno, ali teško im je to ozbiljno zameriti kada je u pitanju opstanak. Navodno je i među Albancima koji preko Srbije hrle s Kosova najviše simpatizera "Samoopredeljenja", ali šta sad? Političke elite, međutim (a i medijske iz drugog i akademske iz trećeg plana), niti umeju niti uopšte žele da napuste taj izanđali "patriotski" narativ: eto, traže naš pasoš jer priznaju da su u srcu građani Srbije/Mađarske/Hrvatske/Tunguzije… Ma, kako da ne. A zapravo se radi o tome da su famozna "identitetska pitanja", nacionalizmi i ostalo, u osnovi srednjoklasni hobiji, zanimacije za malograđane. Kada egzistencijalna nužda i sveopšta pauperizacija ljude ozbiljno priteraju, sve "otadžbinske" džidža-bidže relativno lako otpadnu s njih. Tada "glasaju nogama" i jedino geslo im je Ubi bene ibi patria. E, tek kad se čvrsto dočepaju i ustale tamo gde će im biti koliko-toliko bene, ponovo se opsete straaaašne važnosti svog "identiteta", pa se u zavičajnim klubovima i na sličnim mestima iznova dernjaju i kupaju u mirišljavoj kupki "patriotizma": dakako etničkog, a državnog tek ako se s etničkim poklapa.

S druge strane, političkoj klasi to je cinculiranje s "državotvornošću" i manifestnim patriotizmom i dalje legitimacijski osnov prve kategorije. Napustiti okvire tog jezika znači napustiti okvire tog mišljenja, a to je isuviše teška jeres. Zlosrećni dr Stefanović Nebojša sigurno zna i razume sve o tome – ipak je on doktor – nego se samo iz skromnosti pravi da je baš onakav kakvo je ono što mu prelazi preko usta.

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu