Kolumna

Nuspojave

Usmeni iz ćirilice

Zdravko Tolimir se buni zbog sudskih spisa na latinici; Novak Đoković neće sitničariti oko latiničnog čeka

Da li je to od oštrog atlantskog vazduha od kojeg se naviknutima na planinski atmosferski pritisak ume zamantati u glavi, ili su budalesanja dr Šešelj Vojislava zarazna, mislim, bar u izolovanoj mikrozajednici sheveningenske Pritvorske Jedinice, gde se slabo provetrava? Šta god da je razlog tome, optuženik Zdravko Tolimir rešio je da sledi metodologiju globalno najpoznatijeg batajničkog intelektualca te da i sam okuša sreću u šeretskom nadgornjavanju s administracijom Tribunala i odbio da "zaprimi" spise glede sopstvene statusne konferencije: "Navedene spise vam vraćam pošto nisu pisani na ćiriličnom pismu srpskog jezika. To je službeno pismo međunarodno priznate države čiji sam državljanin."

Ipak, ovaj bi generalski šeretluk trebalo staviti pod podeblji upitnik. Dakako, ovo groteskno "ćirilično" prenemaganje vaistinu deluje kao sprdnja, i nesumnjivo bi tako i bilo, da opet dolazi od vickastog Šešelja, retoričkog gurua periferijskih kafana; Tolimiru sam, međutim, spreman da poverujem da misli ozbiljno: uostalom, da li iko može da zamisli tog čoveka kao visprenog palanačkog šaljivdžiju? Ma kakvi, Zdravko T. pre deluje kao čovek kojem ispričate vic u ponedeljak, a on se tek neprimetno osmehne u petak – ne zato što nije razumeo poentu, nego zato što principijelno drži da je smeh potencijalno kontrarevolucionarna/antinacionalna pojava (prvo do 1991, potonje posle).

Tolimirov je postupak, dakle, sasvim ozbiljan, što ga, doduše po sebi ne čini manje smešnim; ono što čini da ti smeh spuzne sa usana krvava je i tragična potka, to jest predistorija te smešnoće. U tu je predistoriju stalo tako mnogo od ovdašnje, potkontinentalne "histerije identiteta" (Đ. Konrad), koja se potkraj osamdesetih olujnom brzinom raširila "ovim prostorima", da bi koju godinu kasnije počelo i sveopšte unakrsno prangijanje, sve u ime odbrane sopstvenog "identiteta", najedared strašno ugroženog tako užasno bliskim postojanjem Drugih. Često i rado podsećam da je nukleus prve i najpoznatije srpske paravojne jedinice bilo nešto što se zvalo Društvo za odbranu srpskog identiteta i ćirilice "Sveti Sava".

Okej, ali gde je Tolimir u svemu tome? E, to vam je, čeljadi moja, jedna čudna priča… Ako ste – poput mene – proveli, na primer, godinu i kusur dana u čojanoj uniformi vojnika JNA, kanda ste morali primetiti da je ta glomazna i "nepobediva" formacija imala svoj službeni, zapovedni jezik – srpski jezik ekavskog izgovora, te svoje službeno pismo – latinicu. Vojska strukturalno ne trpi te civilne multikulti kerefeke, i zato je, za razliku od ostatka SFRJ društva, bila unitarno i u izvesnom smislu monolingvalno ustrojena. Kombinacija srpskog i latinice tu mu nekako dođe kao lingua franca potonule Es-Ef-Er-Jot civilizacije: nešto što najlakše razume najviše ljudi. Otuda nije čudno da su mnogi oficiri JNA razvili jedno osećanje (nad)nacionalnog identiteta koje bi se moglo najtačnije opisati kao integralističko jugoslovenstvo. U tome je bilo nečega potencijalno violentnog (hjah, to smo posle prejasno videli), ali bogme i nečega dirljivo romantičarskog. Kako god, to je već sedamdesetih, u vreme mog detinjstva, bilo blago arhaično – što je dosta frustrirajuća pozicija; a kada je frustriran neko ko je odlično naoružan, to zna da bude dosta opasno.

O svemu ovome govorim iz posve ličnog iskustva: odrastao sam u oficirskoj porodici, stotine ušapkanih likova svih fela prodefilovale su kroz naš dom, galameći, pevajući, a nadasve neumorno filozofirajući uz dragocenu pomoć psihoaktivne supstance zvane špricer. Tako sam još kao klinac blago začuđeno primetio tu kod mnogih pomalo violentno jugoslovenstvujušču dominantnu crtu: to kao da je bio neodvojivi deo psihorobota tipičnog Oficira i Džentlmena u jugovarijanti. Ima li razloga da verujemo da je s Tolimir Zdravkom – kao i Mladić Ratkom, uostalom – bilo išta drugačije? Teško. To naoružano, a opet romantičarsko i simplifikovano "jugovanje", ta odrešita komandna kombinacija srbijanske ekavice i latinice – sve je to bio važan, neodvojiv deo Tolimirovog "identiteta", i nemojte sumnjati da bi to doživotno i ostalo tako, samo da nije došlo do Velikog Raspada. Na ovoj prelomnoj tački, avaj, dolazimo do elementa "histerije": šta biva kad čovek u zreloj dobi ostane bez Identiteta u potpunosti izgrađenog na peskovitom tlu od utopijske ideologije i sasvim nerafiniranog metanacionalnog (jugo)romantizma? Vaspitavan i podučavan da bude Branilac, a prekonoć ostavši bez onoga-što-treba-da-brani, on će brže-bolje prigrliti najbliži novi identitet, (o)lako ubedivši sebe da je to zapravo "stari" identitet, onaj "autentični", do sada sakriven ispod "velova zabluda". Ikonički, to je onaj trenutak kad Mladić & co. skidaju šapke s petokrakom i stavljaju one vojvoda-stepa-kape: farsičan teatar, ali opet i krvavo stvaran. U izvesnom smislu, Sarajevo, Manjača ili Srebrenica bez toga ne bi bili mogući; to jest, bili bi "mogući", ali kao golo, apsurdno, samosvrhovito nasilje; ovako, oni postaju deo još jedne Slavne Epopeje, Bitke Za Identitet, ovaj put "srpski". Ko zna, možda je i one iz Srebrenice ubilo neznanje: pali su iz usmenog iz ćirilice. Prof. Tolimir kontrolis’o.

Pravo je čudo taj identitet. Evo i Novaka Đokovića – koji ni ne pamti Jugoslaviju – u Montrealu službeni spiker, ničim izazvan, proglasio Hrvatom! Novak Đ. se samo nasmejao sa pobedničkog postolja, lakonski odvrativši da to i nije baš tako, ali da i nema neke veze, sve je to "ista stvar". O, užasa! Šta li bi na mu to rekli tolimiri i gotovine ovog sveta?! Kako god, čisto sumnjam da će Đokoviću smetati to što mu je ček na 400 hiljada zelembaća ispisan latinicom. Tako vam je to sa identitetom: pobednici nikad nemaju problema te vrste. To je rezervisano za luzere, i to za one koji su uradili tragično naopako ama baš sve što su mogli, pa bi sada da se sakriju pod okrilje "identiteta", kao u majčino krilo. Jer majka je uvek dobra, i veruje da njena deca nikada nisu ništa kriva. Manje što su deca, više što su njena!

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu