Kolumna

Nuspojave

Veći od stvarnosti

U aktuelnoj Vladi ministar Jeremić ima ulogu "najgoreg od sve dece", ili u prevodu: Jeremić Vuk je Velja Ilić Tadićeve vlade

Dobro, bio sam pre neki dan zdravo besan, pa sam izrekao – to jest, napisao – svašta na račun našeg nepodnošljivo perspektivnog inoministra Jeremića Vuka. I, šta sad – kajem li se? Nažalost, ne. Zašto ne, i zašto nažalost? Zato što je sve to što sam mu bio napaprio, avaj, tačno. Ali je ujedno u izvesnom smislu i nevažno. Ili, da budem precizniji: nije važan Jeremić i njegovi individualni misaoni uzleti, bitna je struktura koja ga uvek ispočetka proizvodi, reciklira, održava, "apgrejduje". Hoće se reći: Jeremić nije anomalija, nego logična konsekvenca Poretka. Jeremić je katalizator nesvesnog tog Poretka (u, ala ovo učeno zvuči!), on uobličava i "ujavnjuje" ono što bi inače ostalo skriveno i neizrečeno. I to se sve bolje prepoznaje, te je otuda sasvim logično da je taj čovek u rekordno kratkom roku stekao neviđeno mnogo osporavatelja, ali bogme i obožavalaca, da bi pri tome i jedni i drugi došli sa naizgled "neočekivanih" strana. Jer, ne bi li jednog demokratskog ministra nekako "formacijski" trebalo da ljube naši levi, centrumaški i liberalni "evropejci", a da ga otračavaju radikali, branacrnčevići, etnobogomoljci, bizarno zasrbljeni postboljševici, internet-rodoljupci & co.? "Formacijski" da, no svi dobro znamo da se dešava obrnuto. Zašto? Zato što i jedni i drugi nepogrešivo prepoznaju u delovanju Jeremića Vuka veoma ozbiljne simptome neautentičnosti samodefinisanja aktuelnog Poretka (s tim da jedni zbog toga besne i očajavaju, dočim se drugi raduju). Taj Poredak, naime, tvrdi za sebe da je "proevropski", šta god to značilo, a znači nešto ipak sasvim dovoljno konkretno da na tome značenju dobije izbore i formira vlast, parazitirajući na (sasvim opravdanom) strahu od svoje suprotnosti, od "antievropskog" poretka kojeg je, otvoreno ili zakukuljeno, nudila konkurencija. Svojim sve zahuktalijim delovanjem Jeremić, međutim, vremenom sve intenzivnije i nedvosmislenije otkriva prazninu, ili pre: slabost, kolebljivost, površnost i nedomišljenost tog dominantnog, vladajućeg evrodiskursa. Iza njega, dakle, ne stoji gotovo ništa ozbiljno i čvrsto. Dokaz? Da stoji, Jeremić bi bio nemoguć. Pošto ničega nema "iza", Jeremić je čak veći od stvarnosti. Jer ju je svu apsorbovao, potpuno marginalizujući teme Realnog života Srbije Anno Domini 2008, zamenivši ih Kosovom, Endehazijom, solidarnošću sa odsecanjem ruku u bratskom Iranu itd. Čovek je, naprosto, nadahnut kao da se zanatu učio od Vladeka Jovanovića i onog što su ga zvali Žika Seljak (a zar nije?), a upravo je ta vrsta morbidne nadahnutosti onaj prepoznatljivi Momenat Jurodivosti pripadnika vladajuće kaste koji je od Srbije devedesetih učinio jedno od najčudnijih mesta na svetu.

Ključno je, međutim, stalno imati na umu da Jeremić nije "eksces", kao što to u miloševićevskom kontekstu nisu bili, šta ja znam, Bidža i Raka, Milovan Bojić ili drug Mihajlo Marković Pilja. U aktuelnoj Vladi, koja je "Tadićeva vlada" mada se njen predsednik ne zove Boris Tadić, Jeremić Vuk ima ulogu "najgoreg od sve dece", gromobrana ka kojem lete otrovne strelice i (k)letve. On je, dakle, prirodnom selekcijom iznedreni Dežurni Negativac, ili u prevodu: Vuk Jeremić je Velja Ilić Tadićeve vlade. Svi znamo kako je to išlo sa obema Koštuničinim vladama: živopisni Velja je, svojim neograničenim talentom za prostotu i spontani strndžovluk, činio da površnom posmatraču ostatak Vlade izgleda boljim nego što je realno bio. Sve neki fin, pristojan svet, šta li im treba taj džiber Velja, bez njega bi prosto procvali… Sa Jeremićem se zbiva nešto vrlo slično: dok on udarnički nadmašuje onog poslovičnog Maksima u maltretmanu divizije, ostatak Vlade nužno sve više izgleda maltene kao veće mudraca; ne zato što on to jeste, nego zarad efekta kontrasta, je li…

Nevolja je u tome što je to savršena zamena teze. Upravo je "prosti i ekscesni" Velja sama srž i ovaploćenje "koštuničarske" vizije zaplotnjačke, narcisoidne, izolovane i naprosto dekadentno bolesne Srbije, i upravo je Jeremićevo bauljanje po bespućima nedohvatljivog Smisla pravi rendgenski snimak stanja duhova u glavnom toku našeg "demokratskog establišmenta", koji ne sačinjavaju samo političari na vlasti, nego i njima bliska intelektualna i medijska elita (ovo je "formacijska" a ne vrednosna odrednica), koja sve gore i izgubljenije glavinja u kobnim protivurečnostima, nevoljna ili čak sasvim nesposobna da konsekventno zasnuje izvesnu političku orijentaciju (recimo, "proevropsku", na kojoj je pobedila na izborima), i potom je se odgovorno pridržava, a ne da priklecava i ševrda na svakom usputnom iskušenju.

Srbija je u prvoj polovini 2008. prilično srećno izbegla nekoliko ogroooomnih opasnosti koje su joj visile za vratom: prebrodila je kritične predsedničke i parlamentarne izbore, traumatično stvaranje "lažne države" Kosovo, hapšenje lažnog dr Dabića, s tim događajima povezana, a nimalo bezazlena iskušenja anarhije ili neke forme populističke semidiktature. To nije mala stvar, i čovek bi očekivao da nova vlast u ovu jesen uplovi punim jedrima, jer je sve ključne prepreke otklonila, a sve krupnije protivnike svojom masivnošću i snagom naprosto sabila u špajz, odakle jedva da se i čuju. Međutim, ‘oćeš: iznova se potvrđuje da je najteže pobediti neprijatelja koji čuči u tebi. Kako se taj neprijatelj zove? Može imati razna imena, ali meni se dopada ona sremačka, bećarska dijagnoza: "e, sad neću ni kako ja ‘oću". Jeremić Vuk je glavni pojavni oblik tog zaguljenog poremećaja orijentacije i ponašanja. Ali, on nije njegov uzročnik niti žarište. Zato evropska Srbija, naravno, nije moguća s Jeremićem, ali nije ni dovoljno da ga se naprosto ratosilja, da mu se zahvali na uslugama i zamoli ga da je više ne brani: ne, ona će nastati tek onda kada ovakav Jeremić na takvom mestu prestane da bude moguć, a on će prestati da bude moguć kad vladajućoj srpskoj strukturi prestane da bude potreban dežurni Velja, kao tužna mera postidne istine o njoj samoj.

Iz istog broja

Navigator

Ti nisi ti više

Zoran Stanojević

Lisica i ždral

Čovečija ribica

Ljubomir Živkov

Arhiva nedeljnika Vreme>

Pogledajte arhivu