Sjedio sam na terasi rođakove kuće u Bockama i gledao kako u daljini, u ravnici, nedaleko iza Dunava zalazi sunce. Što sam duže pogledom plovio s jedne na drugu stranu horizonta, to mi se prizor činio nestvarnijim. Nestvarno mi se činilo da je rijeka koju gledam baš Dunav, ona magična scenografija meni dragih, ali ipak tuđih priča. Kao da sjedim uz Misisippi i pogledom pratim Toma Sojera, pomislio sam i već u slijedećem trenutku učinio sam se sam sebi smiješnim. To samo pisac u meni ponovo pretvara stvarnost u fikciju.

Uz Dunav zadnjih tridesetak godina živi pozamašan broj mojih rođaka, ali usprkos svim posjetama Novom Sadu i vremenu proživljenom u tetkinom stanu nadomak keja, ta čudesna rijeka nije postala dio mog svijeta. Barem mi se tako činilo te večeri. Biće da je prevelika i premoćna da bi se njen tok moglo tek tako preusmjeriti u stvarnost iz svih onih filmova, knjiga i pjesama u kojima se Dunav pojavljivao u mom ranom djetinjstvu. I kada su se u ranim devedesetim u stvarnost preusmjeravale gomile nestvarnoga, Dunav je očito nastavio teći mimo nje.

I tako sam, sjedeći u podnožju Fruške gore, na blagoj uzvisini iznad njega, razmišljao kako je Dunav bio i ostao tek pritoka mog svijeta. Zajedno sa Novim Sadom, sa Vojvodinom i sa Srbijom, on se koncem devedesetih počeo ulijevati u moj svijet, ali niti je Novi Sad postao moj grad, niti je Dunav postao moja rijeka.

Moji su u Novi Sad prebjegli u ratu i uz Dunav su godinama živjeli kao podstanari. Barem sam ja to tako doživljavao iako su tetka Milica i tetak Savo imali svoj stan u Visarionovoj, nadomak Dunava, nadomak Riblje pijace. Jer u tom je stanu, barem prvih godina, tetka uglavnom sanjala nikad prežaljeno Sarajevo, dok je tetak po cijele dane prebrojavao sve svoje izgubljene firme, poslove i mašine. A njihova su djeca maštala o boljem životu. Po mogućnosti negdje daleko od Novog Sada. I Dunava.

“Za mene će Srbija zauvijek ostati ona mračna zemlja iz koje sam otišla 1997,” rekla mi je moja rodica Maca kad sam je prije nekoliko godina posjetio u Otavi. I kad sam kasnije o tome razmišljao, učinilo mi se da nešto slično važi i za mene. Novi Sad u kojeg smo krajem devedesetih dolazili Milici i Savi ostat će za mene jedini Novi Sad. Nakon Macina odlaska u Kanadu, nakon bombardiranja, nakon Savine smrti i nakon barem prividne normalizacije, Novi Sad će postati nešto drugo. Moji posjeti tom gradu biće ljepši i prijatniji, ali i zaboravniji.

U Novi Sad i Beograd uskoro ću dolaziti na filmske festivale i sajmove knjiga, tamo ću upoznati i neke druge ljude i otkriti jednu posve drugačiju Srbiju, Srbiju Dragana Velikića i Svetislava Basare, Srbiju Goribora i Repetitora, Srbiju “Vremena” i Betona, ali moja će Srbija ipak ostati ona izbjeglička, ona iz Miličinog i Savinog stana u Visarionovoj, na petom spratu zgrade bez lifta. Moja će Srbija biti raseljena, povrijeđena, poražena i ozlojeđena Srbija, Srbija zarobljena u ulozi žrtve velike zavjere i nepravedne sudbine. I možda me baš zato neće iznenaditi ni ubistvo Đinđića ni strmoglavljenje Srbije u novi mrak, jer će taj novi za mene biti tek očekivani nastavak starog mraka.

Možda baš zato i ne razumijem zašto me anonimni slovenski rodoljubi na društvenim mrežama, koji bi da se vratim odakle sam došao, najčešće tjeraju baš u Srbiju. Nikada me ne protjeruju u Pulu odakle je moja majka, a vrlo rijetko u Bosnu odakle su porijeklom svi moji, već skoro uvijek u Srbiju. U, kako vole naglasiti, moju Srbiju. Mene koji do rata nikoga u Srbiji nisam imao i koji sam prvi put u tu svoju Srbiju otišao tek sa šesnaest godina. Na svadbu koje se sjećam samo po dobroj svirci mladoženje i njegovih prijatelja te po jednom starijem gospodinu kojeg su mi svi krišom pokazivali i pritom šaputali: “Ono ti je pjesnik”. Bio je to Vuk Krnjević, a ja sve do danas nisam sreo ljude koji bi sa takvim strahopoštovanjem gledali pjesnika.

To je, dakle, sva Srbija moga djetinjstva, ali iz nekog razloga u meni slovenski rodoljubi ne vide ni Hrvata, ni Bosanca, već upravo Srbina. Ne znam, možda je to za njih iz nekog razloga najgora moguća uvreda, a možda oni na te stvari gledaju kao srpski carinik koji me 1998. kada sam sa prijateljem išao u Beograd na utakmicu Partizan–Cibona, na mađarsko-srpskoj granici pitao za ime oca, pa čuvši moj odgovor, zadovoljno kimnuo glavom i u moj slovenski pasoš udario vizu za domaće goste. Jer Miloradov sin u Srbiji ne može biti stranac, zar ne?

To je rodoljubima svih naših naroda i narodnosti jasno i ne zanima njih što je Milorad tek šifra pod kojom birokracija vodi mog oca, jedinstveno matično ime građanina koji se na srpskohrvatskom zove Braco, a na slovenskom Vojin. Za rodoljube ja sam Miloradov sin i zato ima da se vratim u svoju Srbiju.

I nikoga osim mene zapravo ne zanima što ja ni nakon svih ovih godina Srbiju ne uspijevam smatrati svojom i što mi pritom ne pomaže ni to što u Novom Sadu danas živi daleko najveći dio moje obitelji. Iako se većina njih u Srbiju doselila za vrijeme rata, danas se nitko od njih u Srbiji ne osjeća strancem. Novi Sad je njihov grad i Srbija je njihova zemlja, zemlja koja ih je primila i s vremenom im omogućila pristojan život pa stoga nitko od njih ne razmišlja o tome da ode iz zemlje. I kada bih umio gledati Srbiju njihovim zahvalnim očima i ja bih je smatrao svojom.

Ali ja to ne mogu. Štoviše, meni se Srbija poslednjih godina češće znala učiniti stranom, dalekom zemljom, a nakon trećeg maja u jednom sam trenutku čak i pomislio da za Srbiju važi nešto slično što po mnogima važi za Sjedinjene Američke Države, a to je da nas razumljivost srpskog jezika zavarava i da nam se srpska kultura čini bliskom iako nam uistinu nije.

Možda je ta misao bila prenagljena i pretjerana, ali me navela da iznova preispitam svoj odnos do Srbije, da se zapitam zašto me ona istodobno i privlači i odbija te da si naposlijetku priznam da smo Srbija i ja zatočeni u nekom davnom, mračnom vremenu iz kojega se nikako ne znamo iščupati.

Da li je tome krivo to što Srbiji ni nakon svih ovih godina nisam uspio oprostiti sve ono što je ta Srbija onda bila i sve ono što je onda učinila? A čini mi se da bih joj možda i mogao oprostiti to što moji skoro pa više ne žive gdje su stoljećima živjeli, možda bih joj mogao oprostiti onu našu tužnu, napuštenu djedovinu, možda bih joj čak uspio oprostiti i razoreni stan tetke Olgice na Grbavici, i Olgicu koja nas dočekuje 1996. i dalje šćućurena u komšijinoj kuhinji kao u bunkeru, možda bih joj mogao oprostiti i sve ono nepojmljivo što se desilo drugima, ali ja Srbiji ne mogu oprostiti njeno nepokajanje. Volio bih da mogu, volio bih da mogu reći da je sve to bilo pa prošlo i da je velika sreća što su svi moji izvukli živu glavu, ali ja sam, nažalost, loš u praštanju.

I tako, dok sa Petrovaradina gledam u Dunav i ostatke mosta Slobode i dok djeci objašnjavam što se tu 1999. događalo, ne mogu a da pritom ne pomislim da je sve to bilo nečim zasluženo i da u svemu tome ima neke pravde. A opet ne mogu i da istovremeno ne osjetim bolnu nepravdu što su te bombe padale samo par stotinjak metara od stana moje tetke Milice, koja je 1992. pred bombama pobjegla iz Sarajeva, u kom je godinama liječila djecu, ne mogu ne biti ogorčen što su te bombe padale po stotinama, hiljadama nedužnih ljudi koji su svako na svoj način bili žrtve Miloševićeve velikosrpske politike.

Zapravo, sve što se dešava u Srbiji u meni izaziva različite, često kontradiktorne emocije pa tako i sam treći maj. I tu me uz beskrajnu tugu zbog smrti nevine djece skoro pa istovremeno spopada i bijes što je Srbija odnosno što su ljudi u Srbiji dopustili da ta zemlja 2023. godine bude to što jeste i kakva jeste, što su dopustili da je vode ljudi poput Aleksandra Vučića i da im to bude normalno ili bar prihvatljivo. Beskrajno me ljuti što toliki ljudi nisu htjeli vidjeti kako se to ne može dobro završiti. A onda me preplavi i grižnja savjesti što tako razmišljam i osuđujem ljude za nešto što je tako užasno i nevjerojatno i nepredvidljivo. Ali ja, nažalost, ne mogu drugačije.

Možda nisam u pravu i možda je Srbija danas jedna drugačija zemlja od one mračne zemlje koju pamtim iz devedesetih. Znam da danas u njoj žive neki drugi, mladi i pametni ljudi, ljudi koji pripadaju jednom drugom i vrlo drugačijem vremenu, ljudi odmaknuti od svega onoga, ljudi koji ne zaslužuju da ih se neprestano vraća u ona vremena i na bilo koji način povezuje sa njima. Ali ja naprosto ne mogu ili možda čak i ne želim povjerovati da su te veze prekinute. Ja ne mogu ne vidjeti lica ljudi iz one nekadašnje Srbije na izbornim plakatima, u televizijskim studijima, na zidovima zgrada, ne mogu ne čuti skandiranje njihovih imena na tribinama stadiona i dvorana. I sve me to vraća u Miličin i Savin stan i u njihov izbjeglički jad.

Srbija je tako za mene zemlja koja se udaljava, zemlja koja se otrgla od mog svijeta kao onaj otočić na kraju jednog čudesnog filma nepoćudnog autora, zemlja koja mi polako nestaje iz vida. Ali i zemlja koja me i dalje boli kao što boli amputirana noga. I dalje mi nije svejedno što se sa tom i takvom Srbijom dešava. Možda to znači da je Srbija ipak malo moja, koliko god to meni bilo nemoguće priznati.

I možda baš zato i pišem o Srbiji i vraćam se u mislima Dunavu, nestvarnom, a opet stvarnom Dunavu, ni mom ni tuđem Dunavu. I puštam da me nosi svojim usporenim tokom zajedno sa svim mojim zbrkanim mislima i osjećajima.