Otkako mu je više desetina demonstranata prošlo ispod prozora, Aleksandar Vučić nikako da se primiri. Tako, na primjer, štanca selfije iz Predsjedništva kao da je turist sa Dalekog istoka, a ne čovjek čije je radno mjesto u toj zgradi. Ali dobro, svaki influenser može potvrditi da nema lajkova bez stalnog dreždanja na mrežama. Izuzetak je samo Krle22.

Međutim, mnogo više od Instagrama predsjednika Srbije, javnost su posljednjih dana uzbunile njegove izjave. On kao da sam sebi za života drži nekrolog. To radi gdje stigne, a posebno je odjeknulo na proslavi Dana policije, pred svim onim čuvarima reda, mira i zakona. Zna li šef države što čini?

Zaprepaštenje se još nije sleglo, a Vučić je napravio korak dalje. Kako piše “Informer”, najbližim suradnicima je rekao da će, ukoliko ga ubiju, njegovim putem nastaviti brat Andrej, pa ako i on izgubi život, sva predsjednikova djeca po starini – kako jedno pogine, eto drugog. Govor je navodno završio poklikom: “I grobovi naši boriće se protiv ustaša!”

Najblaže rečeno, narod je zblanut – što li mu ovo znači? Uspostavljanje dinastijskog reda nasljeđivanja? Vučićevo priznanje da je ostavljen na cjedilu pa tu “borbu protiv ustaša” moraju nastaviti njegov brat i djeca jer, očito, više ne računa na Anu Brnabić, Miloša Vučevića, Sinišu Malog i druge suradnike? Gubi li mučenik kontakt sa stvarnošću?

Opušteno, poštovani čitaoče, nema razloga za brigu zbog mentalnog zdravlja predsjednika Srbije. Suviše je dugo on u politici da ne bi znao što radi. Stalno naglašavanje “mogu da me ubiju” ima za svrhu da mirne i dostojanstvene učesnike protesta protiv nasilja etiketira kao linčersku rulju. A bizarno i skaredno autovikitimiziranje sebe i porodice nakon tragedija u “Ribnikaru” i okolini Mladenovca svemu dodaje rijaliti-emotivan naboj. Čisto da se narod nečim zanima pošto neko vrijeme neće biti “Zadruge”…

Aleksandar Vučić ne daje ni pet para što svojim istupima raspiruje atmosferu nasilja i mržnje u društvu. On ima dva jasna cilja. Prvi je učvršćivanje čvrstog jezgra naprednjačkog biračkog tijela jer ti ljudi glasaju lično za njega, a ne za naprednjačku partiju. To je i dodatno podvukao stavljajući porodicu u prvi plan – niko osim Vučićâ nije kadar da se “bori protiv ustaša”.

Drugi cilj predsjednika Srbije je diferencijacija i homogenizacija unutar vladajućeg režima – što bi rekao Sloba Milošević. Koalicioni partneri, ministri, povjerenici i vaskoliko članstvo sada imaju jednostavan izbor: ili su za Vučića ili za ove na ulici koji ga “žele ubiti” zajedno sa familijom. U tom pravcu je Brnabić onako kako to ona samo zna izrazila indignaciju što pojedini vladini funkcionari, “i to politički postavljena lica”, idu na proteste da bi već sljedećeg dana došli na posao učestvujući u vlasti “koja je valjda donela sve najgore ovoj Srbiji, koja je užasna, nasilna, pokvarila ovo društvo”. Nakon Vučićevih istupa i premijerkine prozivke, dio javnosti smatra da bi uskoro mogle pasti ostavke pojedinih ministara.

Dokle će naprednjačka diferencijacija stići? Postoje indicije da u izvjesnim javnim poduzećima i institucijama ljudi gube zaposlenja zbog objava na društvenim mrežama. U svakom slučaju, Vučić produbljuje krizu nadajući se da će prije ili kasnije nametnuti izvore pod svojim uvjetima. Računa da bi oni neminovno izazvali poslovična trvenja u opoziciji i demobilizirala proteste. Ipak, ovaj plan ima ozbiljnih problema.

Amerikanci i Evropljani – pod jedan – ne žele izbore. Razlog nije stanje demokracije u Srbiji, već Kosovo. Raspiše li Vučić izbore za septembar, ništa ne sprečava Kurtija da isto to uradi za pola godine. Pod dva su sami zahtjevi protesta. Izbori bez njihovog ispunjenja – pogotovo onih koji se tiču REM-a i nacionalnih frekvencija Pinka i Hepija – s pravom će biti doživljeni kao nastavak nasilja i razlog za još masovniji izlazak na ulice.

U svakom slučaju, demokratska opozicija nema razloga da juri rezultat kroz ishitrene i panične kompromise. Birači joj sigurno to nikada ne bi oprostili. Možda zato Vučić i zaoštrava retoriku kako bi stekao alibi za popuštanje tvrdeći da time spasava zemlju od građanskog rata. Moguće je da će do tada mnogo vode proteći ispod Gazele i okupljanja zamirati na suncu, ali problemi i energija koje su otvorili i oslobodili – neće.

U ovoj situaciji, za učesnike protesta je svaka malodušnost u vezi s njihovim trajanjem i dijalog sa Vučićem bez ispunjenja istaknutih zahtjeva u direktnoj suprotnosti sa javnim interesom svih građana Srbije. Ako nekom u opoziciji to nije jasno, neka se okane politike. Isto vrijedi i za one u njenim redovima koji bi “olako obećanu brzinu” radikalizacije pretpostavili istrajnosti, dostojanstvu, osmišljenosti i hladnoj glavi.

Vučić kaže u dlaku isto što i Milošević: ne napadaju Srbiju zbog njega (Miloševića, odnosno Vučića), nego njega zbog Srbije. Ova rečenica je i onda i sada izrečena u trenutku kada su obojica počeli gubiti uvjerljivost i kredibilitet kod vlastitih građana. Taj proces ne ide preko noći i hoće da potraje, ali ga nije moguće zaustaviti…